srijeda, 3. kolovoza 2016.

Jedan dan na more

U prošlu nedjelju odradili smo planirani izlet pod nazivom “Jedan dan na more”. Grupa Petrokemijskih penzića putovala je preko agencije Euroturist iz Petrinje u Novi Vinodolski.9c1c76ed-e3a3-4cfa-ad93-e9afa2d6b9ea

Od Kutine do Gline u busu se okupilo veliko društvo raznih uzrasta i svi su se uputili jedan dan na more. Tako komentiramo dan poslije uz kavu o tome kako smo nekada putovali na more na najmanje 10 dana, dok se danas zadovoljavamo jednim danom. Da li je u pitanju neimaština ili nešto drugo? Putujući prema moru na usputnim stajalištima vidjeli smo puno autobusa sa jednodnevnim posjetiocima našeg Jadrana. Po nazivima autobusnog prijevoznika vidimo da ih ima iz skoro svih dijelova srednje i sjeverne Hrvatske. Tako je autocesta prema moru, pored mnogobrojnih stranih turista,  zadnjeg dana srpnja bila zatrpana nama, jednodnevnim domaćim turistima.

Nedavno me nazvala gospođa s HTV-a i tražila da okupim grupu umirovljenika koji bi sudjelovali u snimanju dokumentarca s temom “Jedan dan na more”. Režiser je htio obraditi taj fenomen s socijalnog aspekta. Međutim, nitko od naših nije imao volju sudjelovati u snimanju tog filma, što zbog treme (Kaja: Ja pred kamerom zanemim), ili sramote što za svog životnog vijeka nisu kao neki drugi stekli neku nekretninu na moru.

I tako smo tu nedjelju bili sudionici novog masovnog pokreta u hrvata. Najprije smo stali u Crikvenici gdje su se iskrcali oni koji obožavaju ovaj gradić. Većina nas je išla do krajnjeg odredišta – Novog Vinodolskog. Po dolasku na plažu smjestili smo se u obližnjem šumarku i pomiješali se sa mnoštvom  stranih turista. 889fe822-73b5-443d-a628-a9e963ce509eNaši dečki su se dobro opremili, odmah se iz ručnog hladnjaka vadilo hladno vino i mineralna. Mi koji smo liječeni alkoholičari samo smo okrenuli glavu i skočili u toplo more. A more nije uopće toplo. Na površini putuje neki hladni val i dobri znalci odmah nas informiraju da u moru ima tako zvanih vrulja koje izbacuju slatku ali hladnu vodu. I tako dođeš na jedan dan i onda se smrzavaš u moru koje bi za ovo doba godine trebalo biti najmanje 27 stupnjeva. Eto okupao sam se neka se zna dva puta po deset minuta. Dosta. Mislio sam doplivati do obližnjeg otočića ali zbog sigurnosti društvo me odgovorilo. Ostalo vrijemo smo kratili kartanjem, dremuckanjem ili pričom. A priči nikad kraja naročita ako je tema zanimljiva. Kad priča Branko B. onda je uvijek zanimljivo makar se radilo zatvorskom životu.

52a709c8-07ef-4396-882f-46c23bbe95e5Gledam što rade stranci? Neki se kupaju, neki se goste lignjama i pivom, većina spava u hladovini ili čitaju "ljubiće". I tako si zaključim da su puno falili, skupo plaćaju smještaj u hotelima i onda spavaju na plaži. Vjerojatno je bitno da se mogu hvaliti da su bili na moru. Koje more i Baltik je topliji (znam iz prošlih putovanja).

I tako priča na priču i dođe vrijeme našeg povratka. U povratku smo svi na broju, dok u polasku baš i nismo bili, neki još čekaju naš bus u Gračenici. Na autobusnom kolodvoru u Crikvenici je neopisiva gužva, svi ti jednodnevni turisti čekaju da po njih dođu njihovi autobusi. Mi ukrcavamo naše i brzo se gubimo iz te vreve. Još jedno stajanje u Ravnoj Gori i opet istom rutom do Kutine. Skoro da smo krenuli u srpnju a stigli u kolovozu. Za neke je to bio jedini posjet moru, do iduće godine.

četvrtak, 14. srpnja 2016.

Kutinski prometni problemi

I tako u četvrtak pijuckam kavicu i razmišljam kako se uvijek srijedom iživciram kad moram na kratko skoknuti na gradsku tržnicu. Prije uvođenja jednosmjernog prometa Tržnom ulicom nije se moglo pronaći mjesta  za parking dok sada kada je ulica jednosmjerna sve je dosta dobro posloženo, osim… Kada izlazite prema Kolodvorskoj uvijek naletite na nekoliko automobila koji idu u suprotnom, nedozvoljenom smjeru. I tako jučer započnem raspravu s čovjekom, pa kuda voziš, pa znaš li kolika je kazna, a on miran samo slegne ramenima i reče da nije vidio prometni znak. Što znak, ima ih dva: najprije upozorenje u kolodvorskoj o zabrani skretanja u Tržnu (osim stanara one velike zgradurine), te zatim žuta tabla na kojoj piše upozorenje o promjeni režima prometovanja, i nakon skretanja na parking znak da je zabranjen promet u tom smjeru. I tako svake srijede u mojih 5-10 minuta boravka na tržnici po nekoliko automobila dođe iz Kolodvorske i nikome ništa. Policajac se šepuri na motoru po gradu, nema službene osobe da upozori o očitom kršenju i zanemarivanju prometnih znakova (za ovaj zadnji je kazna 2.000 kn).
Razgovaram s visokim dužnosnikom u prometnoj policiji i shvaćam da su i oni nemoćni, nije popularno kažnjavati narod, čitaj nepismene vozače, i izgleda da ih nitko iz grada i ne potiče na to. I tako su gradski oci u najboljoj namjeri promijenili regulaciju prometa u Tržnoj ulici ali nemaju volju da se ta regulacija i poštuje. Čini mi se da se nitko previše ne živcira (osim mene). Ustvari ima i onih koji pametuju da bi jednosmjeran promet važio samo kada tržnica radi, srijedom i subotom. Možeš si misliti kako bi to tada bilo.
Kad već pričamo o prometu u Kutini, da li ste primijetili da u zadnje vrijeme ne radi semafor kod stolarije. I na naše opće zadovoljstvo promet teče nesmetano, na tom veoma prometnom raskrižju uopće se ne čeka, dođeš zastaneš trenutak, pogledaš da li tko dolazi iz smjera koji ima prednost, propustiš i pičiš dalje prema Helešyu. Uglavnom je prolaz slobodan barem u dopodnevnim satima. I onaj semafor koji je koštao kao Bandićeve fontane kod Plodina, žmirka i promet teče nesmetano. Čujemo da ga namjeravaju uključiti. Vidjet ćete što govorom kada proradi. Ili malo dalje semafor prije benzinske, na njemu se uvijek sjetim pjesme Pips chips & videoclips – Malena “na našem semaforu nikad nije bilo zeleno”. A kako bi lijepo bilo da je kružni tok, promet bi samo tekao kao u svim drugim gradovima koji su na taj način riješili svoja prometna raskrižja.
Uglavnom je konstatacija da se u Kutini najsigurnije vozi kada semafori ne rade, jer je navodno najviše nesreća kada su semafori radili a vozači se zaletavali u debelo crveno svjetlo.
I još jedno, najviše pješaka je poginulo na pješačkim prijelazima. Ovo pišem u spomen na našu mještanku Mariju Kolenković koja je prelazila na sada zatvorenom prijelazu prema novoj tržnici kod Konzuma i jedan vozač je stao a drugi ga je preticao. Marija počiva u miru popovačkog groblja. Pijem kavu u Kolodvorskoj i gledam kako je sigurnije prelaziti ulicu mimo pješačkog, pogledaš lijevo, pogledaš desno i briši preko. Policajca sam vidio u toj ulici samo kada dođe kupiti burek. Malo dalje je pješačka zebra, e tu je već druga priča, ili pješak naglo skrene na njega pa cvile gume, ili kreneš i moliš Boga da te vidi onaj vozač u crnom bemweu koji piči 100 na sati od Helešya. Općenito Kolodvorska je ulica koju još uvijek nije zamijenio Gradski trg. U toj ulici se kreče ili pije kavu svatko tko želi biti viđen, ona je kao nekada gradski korzo, pješaka i automobila kao u prići. Ponekad se pitam otkuda naviru i kuda idu sva ta vozila tom starom kutinskom ulicom.
Sjetim se davne šezdesete godine kada su kutinski izviđači marširali prema željezničkoj stanici da bi otputovali na prvo logorovanje, na otok Kakanj u Šibenskom arhipelagu, za kolonom od 50 djece dizala se prašina, jer ta ulica u to vrijeme nije bila asfaltirana.
I na kraju u ovim prevrućim danima razmišljam da idem na kavu na gradski trg, tamo se, osim u večernjim satima, do podne ništa ne događa, tamo je mir i tišina, što mi naročito odgovara.

subota, 14. svibnja 2016.

Škola u Banovoj Jarugi

Danas žurim s kavicom, pozvan sam u 11 sati na završnu svečanost u Osnovnoj školi Banova Jaruga. U zadnje vrijeme nerado odlazim na javne priredbe i manifestacije. Tako sam jučer umjesto da odem na slavlje u Husainu (Sv. Leopold - Dan mjesta) radije prošetao s Benom husainskom šetnicom. U prirodi se nekako uvijek ugodno osjećam, uz cvrkut ptica i sada naročito uz miris bagremovog cvjeta. U husainskom domu ionako je bila velika gužva, malo domaćih, više gostiju.

Ipak na osobni poziv ravnateljice škole, naše husainke, Melite Posavčić došao sam na svečanost i pogledao sam impresivan program kojeg su izveli učenici povodom završetka još jedne školske godine. Potvrdio sam moje prijašnje mišljenje da je to jedna od uspješnijih kutinskih škola koja ima dobar nastavnički kadar i dobru ravnateljicu, koja opet pronalaze dobrotvore koji pomažu tamo gdje grad nema novca. Škola ima tradiciju postojanja od 122 godine.

Uz Banovu Jarugu vežu me mnogobrojne uspomene, u toj školi je davnih šezdesetih godina radila moja Milka i tu smo se upoznali kada sam dolazio osnivati izviđačku družinu (zvala se Samostalna četa izviđača Nikola Demonja). Iz tih dana u Monografiji kutinskih skauta objavljene su ove dvije fotografije (snimljene 1963 i 1964.g.).

Od početka aktivnosti u Izviđačkom centru Pakra na Banovskom jezeru svake godine organizirao sam aktivnosti za učenike OŠ Banova Jaruga, uglavnom je to bilo veslanje po jezeru. Bilo je slučajeva kada sam satima sjedio u čamcu i vozio učenike i usput ih obučavao u pravilnom veslanju.
Na jezeru sam upoznao učiteljicu Đurđu Krajcar i dosta njezinih kolegica. S Đurđom uspješno surađujem i u Društvu Naša djeca jer ona vodi Dječji forum pri OŠ Banova Jaruga. I ove godine ćemo se susresti 9. lipnja kada ona organizira druženje njenih učenika i roditelja povodom završetka školske godine.  Bit će opet veslanja ako nas posluži lijepo vrijeme.

Godine 2006. opet smo imali izviđače u Osnovnoj školi Banova Jaruga. U Područnoj školi Međurić osnovali smo jato poletaraca koje se prozvalo "Čuvari šume". Vodila ih je najprije Željka Uzel (sada udana Biro) i kasnije Lidija Puškarić.



Jato je sudjelovalo na igrama poletaraca Hrvatske. Slijedeća fotografija snimljena je na igrama organiziranim 2006. godine u Čazmi.
Odlaskom Željke jato je nastavila voditi Lidija. I još dugi niz godina, kada se jato razišlo, kao ptice selice, ostala je Lidija i njena djeca. Viđali smo se na jezeru ili u Međuriću kod donosa Betlehemskog svjetla. 

Lidija je nekoliko puta dovodila svoje učenike na jezero. I kad sam danas došao u Banovu Jaruga prvo mi je prišla Lidija. I usput rekla da čita moje blogove, pa eto Lidija i ti si povod da opišem moje lijepe uspomene vezane uz Banovu Jarugu. Sada kad sam se opet vratio na jezero i dok sam još u fizičkoj kondiciji, očekujem daljnja druženja i puno veslanja. Istina flotila plovila na ICP-u se nešto prorijedila i nagovaram šeficu kutinskih izviđača da nabavimo neki bolji čamac. 

petak, 8. travnja 2016.

Nema više matovilca

Danas smo uz kavu okrenuli list i s ideologije krenuli na ekologiju. Upozoravam moje društvo kako već godinama prilikom šetnji u zimi i proljeću po još neobrađenim njivama s kojih je u jesen ubran kukuruz, ne vidim više matovilca. Matovilac je biljka livadne flore i koristi se kao svježa salata zimi i u rano proljeće. Kao nisko energetska namirnica ima prednost u kontroli pretilosti i djeluje umirujuće na živce, vjerojatno zbog sadržaja valerijanske kiseline.  

Unazad dvadeset godina bilo ga je na našim poljima (iznad Petrokemije) i moja djeca se sjećaju kako ga je deda Mato brao i priređivao kao vrlo ukusnu salatu. Nema više ni dede Mate ni matovilca. Jednostavno je nestao s naših polja. Ima ga u umjetnom uzgoju ali od "divljaka" ni traga. Pitam tako mog zeta agronoma kuda je nestao matovilac, odnosno što ga je uništilo? Pitanje bez odgovora, on se ionako sada bavi proizvodnjom kruha, ustvari održavanjem strojeva u velikoj zagrebačkoj tvornici. Boli ga briga za matovilac. Usput ga pitam kako se dobije od bijelog brašna crni kruh. Kaže zato što se peče po mraku! 
Mene ustvari muči to što polako nestaju naše autohtone biljke i nitko se za to ne zabrinjava. Nema nekih posebnih istraživanja u tom smjeru. Ustvari koga briga kad u našim trgovačkim centrima možemo kupiti matovilac iz uzgoja u nekom plasteniku, šprican tko zna kakvim preparatima da dobije dobar izgled. No ukus mu nije onakav kakav je bio s naših polja. Taj okus mi je ostao u sjećanju u memoriji koja pohranjuje okuse i mirise iz djetinjstva. Kao i miris cikorije, jer kava je tada bila skupa kao zlato, pa se u jutro kuhao malo veći lonac "divke".  Uz svježe podojeno mlijeko (zamislite imali smo i kravu) dobije se fina bijela kava. Pa još onda i kukuruzni žganci s kavom, to je bio zdravi doručak kakav današnja djeca vjerojatno ne bi voljela. Domaći kukuruz se mljeo u mlinu kod Vaclaveka  i kukuruzno brašno je imalo ugodan slatkasti miris. Ne možeš sada naći niti jedan industrijskih proizvod od kukuruza (palente) da se može mjeriti sa kukuruznim brašnom dobivenim meljavom iz kamenog žrvnja pokretanog vodom rijeke Pakre. 
Ali krenimo dalje, nema više na našim poljima divljeg zeca. Istina ove godine sam vidio jednog kojeg je poplašio moj Ben. Jedan zec, dok ih je nekada bilo toliko da su ih lovci lovili u velike mreže i premještali u krajeve gdje ih nije bilo. Kuda je nestao zec? Ali zato ima srna, one su se udomaćile pa pasu mladu pšenicu i ostalo žito neposredno uz kuće Husaina, Batine ili Ilove. Najveću štetu prave mladi srndači koji bruse svoje rogove na mladim stabljikama voćaka. 
Nema matovilca ali zato po šumama ima kućnog otpada koliko hoćeš. Svaki dan netko izbaci svoje smeće iz automobila u šumu. Pročitao sam kako je netko objavio da svi oni koji bacaju smeće iz svojih automobila ustvari najveće smeće ostavljaju u autu.

Uz Dan planete Zemlja sprema se i ove godine akcija čišćenja divljih odlagališta otpada. Na moju inicijativu sada se tim aktivnostima bave Mjesni odbori koji organiziraju čišćenje smeća na svom području. Ne rade to više samo izviđači kao što je to bio slučaj dugi niz godina. Prva akcija započela je prije 22 godine o čemu postoji zapis u Monografiji kutinskih skauta (na slici lijevo).

I tako uz Dan planete postavljam pitanje: Kuda je nestao matovilac. Nemojmo dopustiti da se za nekih sto godina vanzemaljci zapitaju: Kuda je nestao čovjek. 

nedjelja, 3. travnja 2016.

Dobio sam opomenu

Hvalim se na današnjoj kavici kako sam dobio opomenu zbog kršenja autorskih prava na YouTube. Naime negdje davno kad se slavila 50 godina kutinskih izviđača objavio sam video zapis pjesme "Bila mama Kukunka, Kukunka, bio tata Tarantan, Tarantan, imali su maloga Juju...". U pjesmi malog Juju pojede krokodil, pa onda traži vola pečenog da ga vrati itd. Pjesma se pjevala godinama uz logorsku vatru i bilo mi je nekako prihvatljivo da je objavim uz ostale video zapise o kutinskim izviđačima. Godinama sam mislio da je pjesma nešto kao "narodna", međutim ona ima svog autora. Skinuo sam je sa YouTuba i objavio, i sada je vjerojatno autor (ili zastupnik) tražio da se ukloni sa mog profila i dobio sam Prvu opomenu zbog kršenja autorskih prava. Usput me šalju u školu "Zaštite autorskih prava" i prijete ukidanjem svih mojih video zapisa. Pretpostavljam da je to sve u skladu s zakonskim propisima i ne bunim se nego samo obavještavam prijatelje da se čuvaju jer nema opravdanja "nisam znao". Mislim si da mi ta pjesma osim sentimentalnoga sjećanja na ugodne trenutke provedene uz izviđačke logorske vatre (makar ponekad nisu gorjele, kao na primjer na logorovanjima uz more) baš nije nešto za čim ću žaliti. Ali pogledam na tom video servisu i pod tim nazivom postoji nekoliko objava iste pjesme, kao na primjer na slijedećem linku https://www.youtube.com/watch?v=tH6_n1TRr64 i nikome ništa. Zašto ste uvažena gospođo (Mirjana Šuster) baš mene uzeli na zub (krokodilov). 

Baš danas pričamo o našem djetinjstvu: Svi smo bili iz siromašnih porodica i osim igre i roditeljske ljubavi sve drugo nam je bilo jad i bijeda. Za igru smo imali veliki prostor na kraju sela Ilova i bezbroj domišljatosti i raznovrsnosti u igri. Blizina rijeke Ilove omogućila nam je tijekom ljeta kupanje i ostale aktivnosti u vodi. I onda smo odrastali i kretali u život, učili  jesti vilicom i nožem, vezanju kravate i sl. Ima stvari koje nismo nikad dobro naučili na pr. plesati, no međutim ne možeš imati sve što želiš, nešto mora ostali i za drugi život, ma gdje god bio.  Šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su se kutinska djeca počela okupljati u izviđačkoj organizaciji nije bilo puno izbora za aktivnosti u slobodno vrijeme. Izviđači su djeci pružili avanturu u prirodi, mogućnost putovanja u daleke krajeve i zemlje, druženje uz logorske vatre uz program kojeg su sami pripremili i izvodili. I draga gospođo ne zamjerite im što su pjevali "Bila mama Kukunka, Kukunka..." jer izbor pjesama nije bio baš velik. 


I na kraju legendarna ekipa kutinskih izviđača na Republičkom orijentacijskom natjecanju u okolici Pule 1964. godine (još su dva živa).  



utorak, 15. ožujka 2016.

Bake i djedovi

Današnja tema vezana je uz predrasude koje prate nas penziće i općenito starije osobe koji imaju nekih šezdesetih godina više. Prvo ovi mladi misle da nikada neće ostarjeti, puni su sebe i svojih godina i kod nekih se javlja kritičnost što se produljio životni vijek pa ima previše staraca. U ova krizna vremena čak ima i onih ekstremnih stavova po kojima smo mi penzići teret društva. Pa čak bi neki otvorili koncentracijske logore u koje bi se vjerojatno strpali svi oni stariji od 60 godina, pa onda plinske komore, glad i riješilo bi se pitanje isplate mirovina. U našim mladim godinama bili smo malo tolerantniji te smo na primjer samo govorili da su starci oni od 50 godina na dalje. Sada imamo sedamdeset godina i još smo vitalni, puni energije i ne treba nam afrička šljiva. Živimo dok živimo i pokušavamo biti na korist ovom društvu i olakšati si starost dok traje.


Ovih dana saznali smo za podcjenjivačku izjavu gospođe, vjerojatno visoko pozicionirana u gradskom Crvenom križu. Naime prošli tjedan u Gradu Kutina potpisani su ugovori o sufinanciranju projekata s udrugama koje su prošle na natječaju za "Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva u pružanju zdravstvenih i socijalnih usluga u Gradu Kutini za 2016. godinu". Između ostalih Udruga umirovljenika Grada Kutine dobila je za projekat pod nazivom "Aktivni umirovljenici" 25.000 kn i Udruga umirovljenika iz Petrokemije za projekt "Kutina 60+ aktivno uključivanje starijih osoba u život" 10.000 kn. Prilikom potpisivanja ugovora gospođa iz Crvenog križa izrazila je negodovanje što su umirovljenici dobili novce jer "oni se samo zabavljaju" dok mi (Crveni križ) pomažemo socijalno ugroženim osobama. 
Projekt petrokemijskih penzića sam mukotrpno sastavljao skoro mjesec dana nastojeći zadovoljiti kriterije iz natječaja, konkretno iz Prioritetnog područja 4 - Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za doprinos zajednici kroz programe socijalne uključenosti starijih. I nakon što je projekt prihvaćen i odobreno je njegovo financiranje, naša udruga može lakše u ovoj godini provoditi aktivnosti s 323 svoja člana. Istina u projektu su predviđene aktivnosti koje nisu po volji gospođi: izleti, druženja, pjevački zbor, kontrola zdravlja. Pitanje: da li je uzalud bacanje novaca za aktivnosti kojima želimo omogućiti tim ljudima sretnu i aktivnu starost, kojim ih želimo izvuči iz njihova četiri zida i pomoći im da se lakše nose sa svim svojim bolestima i stresovima koje su stekli u Petrokemiji, koja je usput podigla Kutinu kakva je danas. Pogledajte jednom pred njihovo skladište (Crvenog križa) kada se dijeli pomoć u kojim automobilima dolaze njihovi korisnici socijalne pomoći.
O tom neću više ni riječi ali zato malo o nama bakama i djedovima. U nekim obiteljima je mirovina jedino primanje i o njoj ovise i djeca i unuci. I onda nekima smetamo što koristimo novce koje smo redovno uplaćivali u fondove i dio kojih je tijekom onih godina pokradeno ili opterećeno nepotrebnim umirovljenjima. Smeta im što se naš grad brine za starije osobe. Sram ih bilo!
Čitam jutros zanimljiv zapis o bakama i djedovima pisca i svjetskog putnika Hrvoja Šalkovića:

"Baš svaka somina na svijetu može postati roditelj, ne treba ti puno truda niti pameti, dovoljno je da se pijan kresneš na kakvom tulumu. Ali da postaneš djed i baka, e to je zaista nešto! To znači da si kao konj radio za svoju obitelj, i to znači da si odvojio kamion živaca i vremena da bi podigao i odgojio svoju djecu da bi ti oni jednog dana rodili unuke. Kapa do poda svim bakama i djedovima na svijetu. Hvala na svim baka-servisima koji spašavaju sve roditelje i omoguće im da se pokoju subotu sami u stanu stisnu ispod deke."


I zato: umirovljenici, bake i djedovi - ujedinite se!
(ali ne u političke stranke - od toga za nas nema baš nikakve koristi)

smile emotikon

nedjelja, 13. ožujka 2016.

Koja kava je najbolja

Prvi dan nakon povratka iz Turske pita me Afrim da li mi je bila dobra kava koju smo pili u Turskoj. Njemu je bila dobra samo "turska kava". Ostao sam iznenađen jer o tome uopće nisam razmišljao. Pili smo kavu s mlijekom ili cappuccino ili nescafe i još neke druge vrste. Meni su sve bile dobre jer mi je svejedno koju pijem. Ustvari kava je dobra koliko je dobro društvo u kojem ju ispijam i razgovori koje vodim (i zapisujem).  Ima jedan gost u ovom našem kafiću koji dođe, naruči kavu i popije je onako "naiskap", plati i ode. Sve to traje nekoliko minuta. Moram nagovoriti Afrima da mu jednom kaže da ne treba platiti. Mi ovu našu specijalno za nas pripremljenu srčemo pola sata, i razgovaramo još sat i po. To se zove "kafenisanje" (Google mi podcrtava tu riječ, znači zaboravite je, ne postoji). 

Zapitao sam se od kuda taj naziv "turska kava" kad Turci ne proizvode kavu (i mango). Evo što o tome piše u Wikipediji:
Turska kava (turski: Türk kahvesi) je naziv za način pripreme kave koja kombinira posebnu pripremu i tehnike izvedbe s bogatom zajedničkom tradicijskom kulturom. Turska kava ima daleku povijest i tradiciju, zbog čega je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2013. godine. Ova metoda posluživanja kave posebno je popularna na Bliskom istokuSjevernoj Africi, na Kavkazu, i na Balkanu.

Priprema turske kave.

Turska kava se često služi s lokumom.
Svježe pržena, i zatim u fini prah mljevena zrna kave se kuhaju u džezvi. Dodaju se hladna voda i šećer tijekom polaganog kuhanja kako bi se postigla željena pjena. Piće se poslužuje u malim šalicama (fildžan), uz čašu vode, a uglavnom se pije u kafanama (kafićima) gdje se ljudi sastaju na razgovor, dijeljenje vijesti i čitanju.
Sama tradicija je simbol gostoljubivosti, prijateljstva, profinjenosti i zabave koja prožima sva razdoblja života. Poziv za kavu među prijateljima pruža mogućnost za intimni razgovor i razmjenu svakodnevnih briga. Turska kava također igra važnu ulogu u društvenim prigodama, kao što su svečanosti zaruka i blagdani; a stečeno znanje priprave i rituali prenose se neslužbeno od članova obitelji kroz promatranje i sudjelovanje. Tragovi koji ostanu u ispijenoj šalicu se često koriste za proricanje.
Turska kava se smatra dijelom turske kulturne baštine; ona se slavi u književnosti i pjesmama, te je neizostavni dio svečanih prilika. Pijenje vrućeg napitka kave razvijeno je u Osmanskom carstvu koje je prvo naveliko trgovalo ovom afričkom namirnicom. Sama riječ 'kava' dolazi od arapske riječi qahwah.

Nadam se da nisam gnjavio s ovom temom, ali još uvijek sam u mislima u Turskoj.
Ako netko želi razgovor na tu temu (i ne samo nju) stojim  na raspolaganju svaki dan (osim srijede) u Kolodvorskoj broj 13, lokal MANS (od prije poznat kao Zdravljak) od 9 do 11 sati.