Ništa nas ne smije iznenaditi

Današnja kava protekla je uz razgovore o aktualnoj dnevnoj politici. Gazda je vjerojatno pročitao moju kuknjavu o dnevnim novinama koje dobivamo uz kavu i koje su previše u desno naklonjene te je kupio i one lijevo orijentirane. Imali smo prilike uspoređivati i ove su se više svidjele, ali ima jedna caka, te se kupuju samo u nedjelju (kao nekad kolači).

Inače u ovim svakodnevnim čitamo i komentiramo novog predsjednika vlade. Najsmješnija je karikatura u kojoj se građani pitaju koga se zove kada gori šuma: Kanadera. U jednom komentaru čitamo:

"Timov tim, kako ga je Orešković nazvao, iznenadio je ne samo birače, koji se više i ne sjećaju za što su i za koga dali glas, nego i stranke koje su ga odvele u Banske dvore. Tihomiru Oreškoviću na čelu izvršne vlasti valja zaželjeti sreću, ali teško je ne primijetiti kako bi u nizu iznenađenja najveće bilo da njegov kabinet u ovakvom sastavu dočeka kraj mandata. Ali kao što smo naučili: ništa nas ne smije iznenaditi."

Ta zadnja izreka me podsjeća na neke godine iz prošlog stoljeća kada je u Hrvatskoj pokrenuta akcija pod nazivom "Ništa nas ne smije iznenaditi". Bio je to odgovor na rusku intervenciju u Čehoslovačkoj i kao kod nas će se narod organizirati da se nama to ne bi dogodilo. Izviđačima nikad vrag nije dao mira pa su odmah vodu doveli do svog mlina i organizirali prvu veliku akciju s oko 3.000 izviđača i to nigdje drugdje nego u Moslavini, u okolici Gojla. Bilo je to, mi vas napadamo, vi se branite. Ustvari izviđači su pokazali da u eventualnoj obrani zemlje mogu korisno poslužiti sve te vještine snalaženja u prirodi koje se uče u svakodnevnim aktivnostima izviđačko radno-odgojnih skupina. Meni je ostalo u sjećanju da se tijekom odvijanja te akcije rodila moja kći Tanja i da sam poslije akcije imao problema kako naplatiti kamion slame koju sam nabavio od PIK-a za ležajeve sudionika akcije. Sada mi nije samo jasno smijem li o tome pisati da ne dođem na listu izdajnika, i pitam se da li je ta domovina koju smo onda pokušavali obraniti bila ista kao ova danas.

Kad je u pitanju sport naše novine su objektivne. U današnjim čak dvije stranice o našim rukometašima i njihovom debaklu protiv Francuza.
"...Zapravo ti naši susreti s najjačom reprezentacijom svijeta sve više počinje podsjećati na scenu iz kultne serije "Alo, alo" kad madame Edith ulovi Renea u strasnom zagrljaju s konobaricom i taman kad pomisli da ga ima, stari ljubavnik izvuče neko urnebesno objašnjenje iz rukava. Tako i mi, taman prije Francuza klepnemo neku Makedoniju, nanižemo dvije-tri pobjede, podgrije se nada i onda uslijedi "O, ti glupa ženo".

Malo razgovora o jelu

Danas u nedjelju 17. siječnja 2016. godine popili smo uobičajenu nedjeljnu kavicu u našem kafiću i razgovarali o raznim temama. Počelo je o bolestima. Svaki od nas ima nekoliko zdravstvenih problema. Nakupilo se to kroz tolike godine života. Pročitavši nedjeljni večernjak započela je tema o doktorima u našoj politici pa se počelo nabrajati, bio je to poduži popis. Izgleda da naši doktori vole politiku više od liječenja pa na kraju zaključismo da se njihov rad i znanje baš i ne pokazuje u vođenju države, barem ne za sada.

Ispričao sam kako sam sinoć gledao jedan talijanski film u kojem je žena ubila muža i riješila se tijela zajedno s prijateljicama u tvornici tune. U automatiziranoj tvornici ubacili su ga na traku i dalje je slijedio proces prerade, kuhanje i punjenje u konzerve. Općenito ta tuna mi baš i nije neko omiljeno jelo, ali  govori se da je zdrava pa se ponekad nađe na jelovniku. U zadnje vrijeme u trgovinama su se pojavili komadići tune u konzervi i to veoma povoljno. I sad razmišljam da nakon ovog filma prestanem jesti barem te komadiće, jer tko zna od čega su. I ono ako se baš mora onda barem tuna komadi, barem se vidi da su od tune.

Ali tu nije kraj priče o hrani. Vlado iznosi da on ne jede kiselo zelje (ono kupljeno u trgovini) i ispriča razlog. Kad je služio onu bivšu (omraženu) JNA prisustvovao je kiseljenju kupusa za prehranu vojske. Bile su to velike bačve u koje su mladi vojnici u gumenim čizmama gazili po kupusu. I to bi bilo sve ok, ali u bačvama je bilo štakora. Nadležni vojni starješina naredio je da se samo baca preko njih uz opravdanje da će taj kupus jesti neka druga, mlada vojska. Bljak. Sva sreća što mi jedemo kupus iz vlastitog uzgoja kojeg Milka kiseli u bačvici. Samo moram iduće godine provjeriti da li ima nešto na dnu prije kiseljenja!

Onaj drugi Vlado (najstariji kutinski planino-rac) povisuje glas i u ljutnji spominje da je pročitao u večernjaku kako su stručnjaci za prehranu izjavili da doručak više nije najvažniji obrok u danu.  I sad mi nije baš jasna ta tvrdnja te sam izrazio sumnju u to. Afrim (naš domaćin i konobar) pronađe taj večernjak od prošle srijede. Ja ga nisam mogao pročitati jer jedino taj dan ne idem na kavu, radim do podne u udruzi umirovljenika. Pronađem ja članak i ono stvarno piše ali to se odnosi na američke standarde koji su se promijenili zbog promjene životnih navika stanovnika SAD-a.

Oni su prestali doručkovati jer imaju kasnu večeru, naravno to je sve zbog posla od jutra do mraka. I stručnjaci ne kažu da je to dobro, tek konstatiraju promjenu. Skoro sam Vladi nabio na nos novine iz razloga što čita samo naslove i uznemiruje svoju okolinu. Mi smo odmah nakon toga naručili čevape, onako srednje s masnom lepinjom da dokažemo da je doručak zdrav pa makar bili i čevapi. A mogli smo pojesti i burek, jer čitam da je on prava bomba za organizam bio on od sira, mesa ili krumpira (krumpiruša). Konstatiramo poznatu činjenicu da je ukusno sve ono što nije zdravo. Na žalost. I zadnja vijest na tu temu dolazi s interneta: Najavljuje se da će hrvati za osam godina biti isto debeli kao amerikanci. Bravo za nas, stižemo ih.  

Ima snijega kao u priči

Zadnjih dana razrijedila se naša ekipa s kave. Snježne padaline zasule su ceste i pute, što one državne, županijske ili lokalne. I sada ako stanuješ negdje u brdu gdje je "vrag rekao laku noć" trebaš čekati do otopljenja da se spustiš autom do najbliže očišćene ceste. I ne može se kazati da se nadležne službe nisu trudile, čistilo se, negdje bolje, negdje lošije, negdje nikako. Jučer sam ponio na kavu i lopatu za snijeg i dobro mi je došla da si očistim parking. U nedostatku društva čitam jutros komentare svojih fb prijatelja:

Snijeg je omogućio da proradi nama najbliže skijalište.

Ima danas i drugih zanimljivih tema, ova mi je posebno zanimljiva zbog našeg Informatičkog kluba:

Objavljeno je i sjećanje na akademskog slikara Ivana Milata. Meni i Milki je ostao u sjećanju kao drag čovjek i veliki prijatelj. Naša kuća prepuna je njegovih slika. Sjećam se njegovih riječi kad nam je darovao slike, da će one postati još vrijednije kad autor umre.

I na kraju odoh ja na: