Bake i djedovi

Današnja tema vezana je uz predrasude koje prate nas penziće i općenito starije osobe koji imaju nekih šezdesetih godina više. Prvo ovi mladi misle da nikada neće ostarjeti, puni su sebe i svojih godina i kod nekih se javlja kritičnost što se produljio životni vijek pa ima previše staraca. U ova krizna vremena čak ima i onih ekstremnih stavova po kojima smo mi penzići teret društva. Pa čak bi neki otvorili koncentracijske logore u koje bi se vjerojatno strpali svi oni stariji od 60 godina, pa onda plinske komore, glad i riješilo bi se pitanje isplate mirovina. U našim mladim godinama bili smo malo tolerantniji te smo na primjer samo govorili da su starci oni od 50 godina na dalje. Sada imamo sedamdeset godina i još smo vitalni, puni energije i ne treba nam afrička šljiva. Živimo dok živimo i pokušavamo biti na korist ovom društvu i olakšati si starost dok traje.

Ovih dana saznali smo za podcjenjivačku izjavu gospođe, vjerojatno visoko pozicionirana u gradskom Crvenom križu. Naime prošli tjedan u Gradu Kutina potpisani su ugovori o sufinanciranju projekata s udrugama koje su prošle na natječaju za "Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva u pružanju zdravstvenih i socijalnih usluga u Gradu Kutini za 2016. godinu". Između ostalih Udruga umirovljenika Grada Kutine dobila je za projekat pod nazivom "Aktivni umirovljenici" 25.000 kn i Udruga umirovljenika iz Petrokemije za projekt "Kutina 60+ aktivno uključivanje starijih osoba u život" 10.000 kn. Prilikom potpisivanja ugovora gospođa iz Crvenog križa izrazila je negodovanje što su umirovljenici dobili novce jer "oni se samo zabavljaju" dok mi (Crveni križ) pomažemo socijalno ugroženim osobama. 

Projekt petrokemijskih penzića sam mukotrpno sastavljao skoro mjesec dana nastojeći zadovoljiti kriterije iz natječaja, konkretno iz Prioritetnog područja 4 - Jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za doprinos zajednici kroz programe socijalne uključenosti starijih. I nakon što je projekt prihvaćen i odobreno je njegovo financiranje, naša udruga može lakše u ovoj godini provoditi aktivnosti s 323 svoja člana. Istina u projektu su predviđene aktivnosti koje nisu po volji gospođi: izleti, druženja, pjevački zbor, kontrola zdravlja. Pitanje: da li je uzalud bacanje novaca za aktivnosti kojima želimo omogućiti tim ljudima sretnu i aktivnu starost, kojim ih želimo izvuči iz njihova četiri zida i pomoći im da se lakše nose sa svim svojim bolestima i stresovima koje su stekli u Petrokemiji, koja je usput podigla Kutinu kakva je danas. Pogledajte jednom pred njihovo skladište (Crvenog križa) kada se dijeli pomoć u kojim automobilima dolaze njihovi korisnici socijalne pomoći.
O tom neću više ni riječi ali zato malo o nama bakama i djedovima. U nekim obiteljima je mirovina jedino primanje i o njoj ovise i djeca i unuci. I onda nekima smetamo što koristimo novce koje smo redovno uplaćivali u fondove i dio kojih je tijekom onih godina pokradeno ili opterećeno nepotrebnim umirovljenjima. Smeta im što se naš grad brine za starije osobe. Sram ih bilo!

Čitam jutros zanimljiv zapis o bakama i djedovima pisca i svjetskog putnika Hrvoja Šalkovića:

"Baš svaka somina na svijetu može postati roditelj, ne treba ti puno truda niti pameti, dovoljno je da se pijan kresneš na kakvom tulumu. Ali da postaneš djed i baka, e to je zaista nešto! To znači da si kao konj radio za svoju obitelj, i to znači da si odvojio kamion živaca i vremena da bi podigao i odgojio svoju djecu da bi ti oni jednog dana rodili unuke. Kapa do poda svim bakama i djedovima na svijetu. Hvala na svim baka-servisima koji spašavaju sve roditelje i omoguće im da se pokoju subotu sami u stanu stisnu ispod deke."

I zato: umirovljenici, bake i djedovi - ujedinite se!
(ali ne u političke stranke - od toga za nas nema baš nikakve koristi)

smile emotikon

Koja kava je najbolja

Prvi dan nakon povratka iz Turske pita me Afrim da li mi je bila dobra kava koju smo pili u Turskoj. Njemu je bila dobra samo "turska kava". Ostao sam iznenađen jer o tome uopće nisam razmišljao. Pili smo kavu s mlijekom ili cappuccino ili nescafe i još neke druge vrste. Meni su sve bile dobre jer mi je svejedno koju pijem. Ustvari kava je dobra koliko je dobro društvo u kojem ju ispijam i razgovori koje vodim (i zapisujem).  Ima jedan gost u ovom našem kafiću koji dođe, naruči kavu i popije je onako "naiskap", plati i ode. Sve to traje nekoliko minuta. Moram nagovoriti Afrima da mu jednom kaže da ne treba platiti. Mi ovu našu specijalno za nas pripremljenu srčemo pola sata, i razgovaramo još sat i po. To se zove "kafenisanje" (Google mi podcrtava tu riječ, znači zaboravite je, ne postoji). 

Zapitao sam se od kuda taj naziv "turska kava" kad Turci ne proizvode kavu (i mango). Evo što o tome piše u Wikipediji:

Turska kava (turski: Türk kahvesi) je naziv za način pripreme kave koja kombinira posebnu pripremu i tehnike izvedbe s bogatom zajedničkom tradicijskom kulturom. Turska kava ima daleku povijest i tradiciju, zbog čega je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2013. godine. Ova metoda posluživanja kave posebno je popularna na Bliskom istoku, Sjevernoj Africi, na Kavkazu, i na Balkanu.

Priprema turske kave.

Turska kava se često služi s lokumom.

Svježe pržena, i zatim u fini prah mljevena zrna kave se kuhaju u džezvi. Dodaju se hladna voda i šećer tijekom polaganog kuhanja kako bi se postigla željena pjena. Piće se poslužuje u malim šalicama (fildžan), uz čašu vode, a uglavnom se pije u kafanama (kafićima) gdje se ljudi sastaju na razgovor, dijeljenje vijesti i čitanju.

Sama tradicija je simbol gostoljubivosti, prijateljstva, profinjenosti i zabave koja prožima sva razdoblja života. Poziv za kavu među prijateljima pruža mogućnost za intimni razgovor i razmjenu svakodnevnih briga. Turska kava također igra važnu ulogu u društvenim prigodama, kao što su svečanosti zaruka i blagdani; a stečeno znanje priprave i rituali prenose se neslužbeno od članova obitelji kroz promatranje i sudjelovanje. Tragovi koji ostanu u ispijenoj šalicu se često koriste za proricanje.

Turska kava se smatra dijelom turske kulturne baštine; ona se slavi u književnosti i pjesmama, te je neizostavni dio svečanih prilika. Pijenje vrućeg napitka kave razvijeno je u Osmanskom carstvu koje je prvo naveliko trgovalo ovom afričkom namirnicom. Sama riječ 'kava' dolazi od arapske riječi qahwah.

Nadam se da nisam gnjavio s ovom temom, ali još uvijek sam u mislima u Turskoj.
Ako netko želi razgovor na tu temu (i ne samo nju) stojim  na raspolaganju svaki dan (osim srijede) u Kolodvorskoj broj 13, lokal MANS (od prije poznat kao Zdravljak) od 9 do 11 sati. 

Turska kava - kave i razgovora nikad dosta

Protekli tjedan ostvarili smo naše planirano putovanje u Tursku. Agencija s kojom smo putovali 2014. godine na Likijskoj turi, ponudila nam je veoma povoljan aranžman u Antaliji. Okupilo nas se 16 i proveli smo lijepe i ugodne trenutke u Kemeru, Antaliji i Pamukalleu. Prvu kavu popili smo u Zračnoj luci Brnik kod Ljubljane odakle smo poletjeli prema Antaliji. Razgovori su bili opuštajući da razbiju nervozu kod onih koji će prvi puta letjeti avionom. Ekipa je bila stara s naših redovnih susreta u kafiću i da bude domaća atmosfera poveli smo našeg konobara Afrima i njegovu curu.

Let je bio ugodan, letjeli smo iznad oblaka i Kutine u kojoj je već vjerojatno započeo padati snijeg koji je donio mnogo nevolja o kojima smo saznali drugi dan u jutro. U avionu nismo dobili kavu, morali smo je kupiti, očito je da za novce koje smo dali za let (0 kn) ne možeš dobiti niti vodu. Ustvari što će nam kava za to relativno kratko vrijeme leta. Nakon dva i po sata ugledali smo Antaliju i u njenoj okolici se isto bijelilo ali ne od snijega nego od bezbroj velikih plastenika. Kao što sam već nakon prvog putovanja u taj kraj pisao, Turska proizvodi hranu za svoje potrebe i za izvoz, jedino što ne proizvodi je kava i mango. Nakon spuštanja i carinskih formalnosti ubrzo smo bili u autobusima, naša grupa je dobila autobus broj 41 i vozača, ili kako ga Turci nazivaju, captaina Mustafu. Vodič nam je bila Ivana iz Hrvatske uz turskog vodiča Islama, koji je bio ustvari glavni menadžer za organizaciju našeg boravka u Turskoj. Najprije su nas odveli do čuvenog slapa Karpuzkaldirana (karpuz=lubenica koje su stanovnici hladili ispod slapa). 

Smještaj nam je bio u Kemeru, u hotelu Akka Alinda. Hotel s pet zvjezdica, moderno uređen sa svim potrebnim sadržajima. Mi smo najviše koristili bazen, jacuzzi i saunu. Naravno i restoran za doručak s bogatom ponudom svih mogućih jela. Uz doručak se na kraju pila i kavica i razgovarali smo o informacijama dobivenim iz Hrvatske i Kutine. Stigle su fotografije velikog snijega koji mi je odlomio grane ukrasnih vrba i slomio oluk na dvorišnoj zgradi. I ovdje je vrijeme u jutro počelo s velikim pljuskom tako da su vodiči otkazali odlazak na planinski vrh Tahatali i neočekivano smo dobili slobodan dan. 

Slijedećeg dana smo pakirali kofere i odvezli se do 350 km udaljenog Pamukallea, jednog od svjetskih prirodnih čuda pod zaštitom UNESCO. Obzirom da smo tu bili prije dvije godine, odlučili smo se samo na kupanje u Hotelu Collosae Thermal gdje smo i bili smješteni. Voda je poznata po ljekovitosti, temperatura joj je 41 stupanj. Vodiči vole spomenuti da se u toj vodi kupala Kleopatra i da se deset godina pomladila. Vidjeti ćemo da li djeluje i na nas u narednih deset godina. Hotel je pun domaćih gostiju i na večer je glavna atrakcija bila trbušna plesačica. S njom je zaplesala i naša Luca (no comment). Nakon mirnog sna našli smo se na doručku, uglavnom tradicionalno velika ponuda jela, pića, slastica... I onda kavica i ugodni razgovori s Markom, Brankom i Cecilijom. Prepričavamo opet vijesti iz Kutine i Hrvatske. Česta tema je Petrokemija i njena sudbina. 

Vraćamo se autocestom preko planinskoga lanca Taurus i na predjelu iznad tisuću metara gledamo snijeg na okolnim brdima i uz autocestu. Naša Ivana ne da nam dremuckati i pokušava nam dati puno informacija o Turskoj. Priča nam o legendi kako je nastao planinski lanac Taurus, koji se prostire od Egejskog mora do Sirije u dužini od preko 3000 km. Priča je to o lakomosti, naime siromašan pastir je molio Boga da mu podari stado bikova i kad mu je Bog uslišao želju, kad se obogatio i oženio nije mu bilo dosta te je zanovijetao kod Boga da mu da još. Bog se razljuti i sve njegove bikove pretvori u kamen i tako kada gledate tu planinu kao da vidite skamenjene bikove u raznim položajima u kojima su se tog trenutka našli. Čujemo i mišljenje da nije u pitanju samo lakomost nego da se pastir ustvari nije trebao oženiti. Usput odrađujemo jednu sponzorsku obvezu i posjećujemo tvornicu tepiha. Divimo se opet tim vrijednim ženama koje sjede uz tkalačke strojeve i vezu najpoznatije i najvrjednije tepihe na svijetu. Naš domaćin nam objašnjava da se glavna proizvodnja odvija po kućama u domaćoj radinosti. Mjesečno se zarađuje do 250 eura. Nude nam da kupimo ali skupo je.Tijekom boravka bili smo u zlatarni i upoznali proces proizvodnje nakita te u kožnoj galanteriji i pogledali modnu reviju.

Da li je netko što kupio ostaje tajna. Uglavnom zanimljivo je kako se prodavači na našem jeziku trude da nam prodaju uz cjenkanje pa tako cijena robe padne od 1500 na 300 eura.
Po dolasku u Kemer odsjedamo u istom hotelu i dobivamo iste sobe. Koristimo vrijeme do spavanja za bazen i saunu. Kartaška četvorka odlazi na kartanje dok se mi ostali bijednici družimo u ugodnom ambijentu hotelskoga kafića. Ja i Marko koristimo blagodati besplatnog hotelskog interneta, surfamo ili razgovaramo s našim najbližima u Kutini. U Pamukalleu smo za korištenje WIFI-a trebali platiti hotelu 3 eura. Nisam platio i ništa nisam propustio.

Narednog dana bio je izlet koji nismo uplatili jer smo tamo bili prije dvije godine (Myra - crkva Sv.Nikole i Kekova - potopljeni grad). Lokalnom bus linijom otišli smo u 7 km udaljen centar Kemera. To je bio dan za shoping. Još i danas me bole noge od hodanja od trgovine do trgovine. U centru grada je vodeni park, ukusno napravljen s klupama za sjedenje. Pretpostavljam da je to dobro došlo osvježenje za vrijeme ljetnih vrućina kada temperatura doseže preko 40 stupnjeva u hladu.

Šestog dana našeg boravka u Turskoj okupilo se opet staro društvo na kavi poslije doručka. Puni smo dojmova i razgovaramo o tome kako ćemo svake godine doći pa makar morali ostali 7 dana u hotelu i organizirati si vlastiti program. Danas idemo u grad Antaliju, grad s milijun i po stanovnika i svake godine doseli se 50 tisuća novih. Da je to najljepši Turski grad govori i činjenica kako je u njemu prošle godine održan sastanak predsjednika 20 najrazvijenih zemalja svijeta (G20) dok će se ove godine organizirati svjetska izložba EXPO 2016. Grad je tim povodom veliko gradilište, rekonstruiraju se prometnice, dižu nadvožnjaci, gradi se pruga za gradsku željeznicu, sve to gledamo dok se vozimo prema antičkom dijelu grada. Ulice su pune prolaznika, ne znaš dali su domaći ili stranci, ugostitelji te na svakom koraku cimaju da ideš jesti kod njih. Nakon što nam je Ivana objasnila osnovne stvari koje nije rekla u autobusu, krenuli smo individualno Malim bazarom prema obali. Usput smo kupili poznate čajeve, jedan se zove sultan i posebno je aromatičan, ali 10 dkg - 10 eura, pa tko voli neka izvoli. Iz jedne ulične trgovine pozdravljao nas je trgovac na poznatom jeziku.

Čovjek je iz Novog Pazara i uz zajedničku sliku komentiramo "Tko nas bre zavadi". U luci usidreni turistički brodovi. Započinje nuđenje panoramske vožnje, prvi nudi 5 eura, njegov drugi susjed nudi vožnju za 2, pa onda onaj prvi spušta na jedan. Ipak prethodno sam pristao na dva eura i neću poreči riječ. Ukrcavamo se i krećemo u nešto kraću panoramsku vožnju, dovoljnu da vidimo grad s mora. Nakon povratka na kopno ostaje nam još samo sat i petnaest minuta, pa žurimo  nešto pojesti (kebab) i nešto kupiti. Uglavnom Milka i Franjo su opet u istoj ljekarni, kao prije dvije godine, kupili kolonjsku vodu tobacco koja se prodaje na litre. Kupili smo na preporuku Ivane kristale eukaliptusa (paketić 10 eura). Dobri su za stavljanje u čaj i za inhalaciju kod prehlade.  I na kraju popili kavu. Istina stajala je 2,5 eura, ali kad je bal neka je bal.
Sedmog dana idemo svi na uplaćeni izlet u nacionalni park Olympos, gondolom se uspinjemo do najvišeg vrha središnjeg dijela Taurusa koji se zove Tahtali i visok je 2365 m. S vrha puca pogled prema Antaliji lijevo i desno do grada Finike (grad naranči). Tek se ovdje vidi veličina te planine iako je to samo njen manji dio. Fotografiramo se za uspomenu i pijemo cappuccino zajedno s našom lijepom Ivanom. Malo smo dosadni jer joj hoćemo dati što više informacija o nama i našim aktivnostima, spominjemo Petrokemiju, izviđače, monografije.  Ona strpljivo sluša. Hvalimo je da je odličan vodič i da ćemo ako opet dođemo tražiti nju da nam bude vodič.

U povratku idemo na uzgajalište pastrva gdje ćemo ručati. Mogli smo birati između ribe, piletine i neke vrste čevapa i koliko sam vidio većina je odabrala ribu. Pastrva je pečena u zemljanim posudama i bila je ukusna, jedino je nismo zalijevali vinom. Alkohol im je tako skup da sam tijekom cijelog putovanja popio samo jedan tuborg i to nas je častio Ivo Molnar (dobio je ovih dana zadnju ratu otpremnine). Dvije patke se šeću među stolovima tražeći hranu. Poznato je da Turci vole životinje, tako da nije neobično vidjeti da mačka uđe u hotel, pa mjauće u restoranu tražeći da joj netko baci što za pojesti. Ulični prodavači imaju uz sebe pse i mačke. Ivana nam je ispričala priču o poznatom Turskom psu, pasmina se zove Kangal i do pred nekoliko godina je bila zabrana kupovanja i prijenosa u inozemstvo. Ovi ogromni psi služe kao ovčarski psi i jedan može nadjačati tri vuka.

Zadnjeg dana boravka diže nas recepcija u 5 sati. Kofere smo spakovali prethodno veće, tako da napuštamo sobu i odlazimo do recepcije. Ostaje još rani doručak, ne tako bogat kao inače, ali opet ima svega. U Zračnoj luci Antalija smo u 7.30, dva sata prije leta. Pri ulasku je prva kontrola, temeljito se kontrolira prtljaga, jedan naš je ostao bez malog nožića, uspomene, jer nije poslušao savjet Ivane da se oštri predmeti ne smiju nositi u avion, trebaju se staviti u kofer koji ide u prtljažni prostor aviona. Ivana je upozorila na još jedan prekršaj koji može nanijeti velike nevolje. Ne uzimati kao suvenir kamenje. Kad ga pronađu onda se zovu arheolozi da utvrde da li je uzet s arheološkog nalazišta, to može potrajati i ode let. Ako se utvrdi da je starina, najmanje 20 godina zatvora. Kad su to čuli neki s odmah pobacali bezvrijedno kamenje uzeto s Taurusa. 

Ivana nas prati do zadnjeg chekinga. Opraštamo se i odlazimo u međunarodni dio čekajući naš let za Ljubljanu.

Prije ukrcaja još jedna fotografija i nakon toga let do Ljubljane, pa autobusom do Zagreba, gdje nas je čekao Čazmatransov minibus. I gotovo je naše putovanje u Tursku. Naši prijatelji ispratili su nas s bojazni, pa kako se usudite putovati tamo u ova vremena, zar vas nije strah. Čitam o prometnoj nesreći u nas, poginuli ljudi na cesti, mi se vratili da niti jednog trenutka nismo bili ugroženi.

U petak se okupilo veliko društvo na kavi. Afrim je na svom radnom mjestu, Gledam na Kolodvorsku ulicu, pješaci prelaze cestu mimo pješačkog prijelaza, automobili jure iznad propisane brzine i sad si ti misli gdje je veća opasnost. Vlado Ilijaš (stari kutinski planinorec) predlaže nedjeljni planinarski izlet. Život nam se vraća u normalu.