subota, 17. ožujka 2018.

Razgovori uz kavu idu dalje


Započinje nova epizoda razgovora uz kavu. Naime, promijenili smo lokaciju. Sada se družimo uz kavu u Hotelu Kutina. Promjena lokacije dogovorena je još u veljači za vrijeme boravka umirovljenika Petrokemije na rehabilitaciji u Banji Vrućica. Tamo odlazimo već dugi niz godina i zadovoljni smo prvo cijenom smještaja i tretmanom na fizikalnoj terapiji. S nama su svake godine i vlasnici kutinskog hotela Mladen i Vesna Glavica. I tako jednog dana dok u popodnevnim satima zajedno pijemo kavu u Caffe London u Tesliću saznajemo da je ista cijena kave i u Hotelu Kutina (4 kn za umirovljenike).

Kako mi umirovljenici štedimo na svakoj kuni od naše "velike" mirovine kalkuliramo da do sada plaćamo kavu 6 kn i da će nam ušteda biti za mjesec dana 60 kn po osobi (prosjek 30 dana po 2 kn).
Uglavnom sada smo tu svaki dan od 9 do 11 sati, jedino srijedom od 11 do 13 sati, kada imamo radno vrijeme u Udruzi umirovljenika Petrokemije od 8.30 do 11 sati.

Hotel Kutina nam je pružio pored jeftinije kave i ugodan ambijent. Ponekad koristimo posebnu prostoriju za pušaće koja ima dobro prozračivanje. To je onda kada je s nama naš predsjednik Udruge inače strastveni ljubitelj nikotina. U prijatnom ambijentu uz kavicu raspravljamo o aktualnim temama naše Udruge i to nam u veliko pomaže u planiranju i donošenju odluka vezanih uz bogat program aktivnosti tijekom godine.

Naše društvo pored umirovljenika Petrokemije čine i stari kutinski planinari i izviđači te još poneki naši sugrađani s kojima dijelimo neke zajedničke interese.
Tako nam je neki dan došla Anica Vukić i zajednički smo evocirali uspomenu na Nedeljka Nedu Vukića čija godišnjica smrti je bila ovih dana. Oba Vukića su umjetničke duše, Nedo je bio poznati kutinski slikar a Anica je izdala već dvije knjige svoje poezije. Tako smo uz kavu poslušali neke pjesme iz njene zadnje knjige "Zapletena u paučini".

U hotelu se svaki dan nešto događa. Tako smo ovaj tjedan u jutro susretali veću grupu na izgled poslovnih ljudi i iz povjerljivih izvora saznali da su članovi radne grupe Vlade Srbije koji vode (tajne) pregovore s našom Vladom. Neki su bili smješteni u Zagrebu a dio u Hotelu Kutina. Pitam se zašto to nije zaintrigiralo naše novinare jer nisam nigdje vidio napis o tome.
Danas u ovu kišnu subotu u hotelu je bilo dosta gostiju. Održavalo se prvenstvo djece u šahu. Bilo je oko sto djece i još toliko roditelja. Istovremeno u drugoj sali održavao se skup kršćanske molitvene zajednice. Oni su česti gosti kutinskog hotela i biraju termin kada je hotelu tišina (bez muzike i sl.). Danas im mladi šahisti nisu smetali.
Na recepciju dolazi mladi bračni par iz Njemačke s biciklima. Saznajemo da putuju do Sofije i proveli su noć u hotelu.
I tako malo uz razgovor, malo promatrajući goste hotela prođe naših dva sata. Kava je ispijena i mora se ići nešto raditi. Vraćamo se autom prema Husainu i uz Petrokemiju nailazimo na spomenute mlade nijemce. Pokriveni plavim kabanicama, zaštićeni visokim vodootpornim čizmama polako pedaliraju prema Istoku. Neka ime je sretan put. Nas čeka još odlazak u Zagreb gdje ćemo na veće pogledati "Krletku" u Satiričkom kazalištu "Kerempuh" .

nedjelja, 22. listopada 2017.

Priča o jednom izviđačkom vođi

Boris Felc Bobo

Ovo je priča o jednom izviđačkom vođi. U bogatoj povijesti kutinskih izviđača koja traje od 1960. godine bilo je nekoliko osoba koji su doprinijeli da  izviđači budu priznati u našoj lokalnoj zajednici i šire. Aktivnost u kutinskom izviđačkom odredu svih ovih proteklih godina ovisila je o izviđačkim vođama. Dobri vođe znali su okupiti članove i kvalitetno provoditi izviđački program kroz zanimljive sadržaje prikladne dobi svakog člana. Za najveće uspjehu u radu uvijek su najveću zaslugu imali izviđačke vođe. Sada puno godina poslije još uvijek tvrdim Bobo je bio među najboljim izviđačkim vođama u Kutini.

Evo što je napisao u Monografiji 50. godina kutinskih skauta koja je izdana 2010. godine.

Polaskom u 4. razred osnovne škole uključio sam se u izviđačke aktivnosti u tadašnju osnovnu jedinicu „Garjevica“. 23.IV.1968. godine, na izletu u Veliku polažem zavjet, dobijam maramu i postajem pravi izviđač.
Prošao sam mnoge akcije NNNI; od prve na Gojlu, zatim Narte, Like: gdje smo Pipin i ja aktivno sudjelovali u pripremi akcije…
Moje prvo veće takmičenje bilo je 1971. godine u Našicama na Republičkom orijentacionom takmičenju. Imao sam 14 godina te smo morali lagati organizatoru da sam stariji. Sjećam se jedne male šume u kojoj smo lutali više sati, a samo zato što smo previdjeli moj nož koji se nalazio u blizini busole, pa smo se dugo vrtili u krug.
Savladavajući znanja kroz vještarstva (neka od mojih početnih su: signalist, kuhar, izletnik, osmatrač, recitator, topograf, biciklist, fotograf, ....) takmičili smo se tko će skupiti i staviti više oznaka na uniformu. Jedan od mojih mlađih izviđača, a danas i moj kum Braco bio je jedan od poznatijih u tim aktivnostima. U '70-tim godinama na Gojlu smo počeli održavati zimske tečajeve za kadrove u izviđačkoj organizaciji. Nakon dvije godine osobne obuke kroz prvi i drugi stupanj postajem „profesionalac“ i brinem se o izvedbi programa sljedećih sedam godina za redom. Dolazili su nam izviđači iz svih krajeva Hrvatske. Postali smo poznati u kvalitetnom radu pri obuci mladih ali i starijih izviđačkih kadrova, a slijed tih dobrih rezultata došao je u mom predsjedavanju Zajednicom izviđača prstena grada Zagreba, a nakon toga i proglašenje „partizanskim odredom“ dvije godine za redom: 1982. i 1983. godine. U tim godinama Odred je rastao po broju članova i kvaliteti rada s mlađim izviđačima. Sudjelovali smo na svim izviđačkim olimpijadama, gdje smo postizali lijepe rezultate. I dan danas mnogi od nas čuvaju medalje, plakete, diplome i pehare s tih takmičenja.
U Zagrebu smo bili na više takmičenja, tako da sam u nekim orijentacionim takmičenjima put već pronalazio na temelju iskustva; oprema nam je bila od kopački, trenirke i normalno uniforme. Takmičenja u podizanju i spuštanju šatora najprije smo obradili na papiru; svaki član ekipe je naučio svoj zadatak i nakon toga smo to vrhunski odrađivali. Česti moj partner u signalizaciji bio je Koca. Na jednom takmičenju u Gračenici već smo se toliko povezali da je Koca, povezujući slova U i T, samo nagnuo glavu (a ne ruku)...

Tih divnih 15 godina moje mladosti proteklo je u druženju, prijateljstvu, ljubovanju, upoznavanju i svemu onome što je trebalo mladom čovjeku. Hvala prvo Pipinu, a zatim i svim ostalim koji su mi pomogli u tom dijelu mog života.


Bobo ovih dana proslavlja svoje drugo rođenje. Prošla je godina dana od kada mu je otkazalo srce i morao je hitno na operativni zahvat. Želim mu još bezbroj takovih proslava.


Samoborsko gorje

Nemam vremena za pisanje bloga. Prekratak mi je dan pogotovo kada još moram preko dana malo dremuckati. Sinoć me pita Bobo (Boris Felc): što je, ništa ne blogaš, nema novih informacija ili… (si umro). I još mi kaže da je pročitao na ksk.hr  (komunalni servisi - pregled sahrana) da je netko s istim imenom i prezimenom umro. Kaže da je prebrojavanjem godina ubrzo otkrio da nisam to ja (ja sam nekoliko godina stariji). I onda mi se u nastavku pohvali da je on neki dan proslavio prvi rođendan po drugi puta (nakon infarkta). I onda se oba dvojica nastavimo veseliti što smo živi (i to preko fejsa).

Ovaj novi blog posvećujem Bobi:

Neki dan izađem iz kuće u svoje dvorište i nešto mi čudno. Ne čujem brujanje Petrokemije, susjed ne radi s "motorkom", psi mu ne zavijaju kao vukovi, Milkin pijevac ne kukuriče, pomislim, da nisam umro. Ubrzo se sve vratili u normalu. Živ sam. Hodam - dakle živim, taj me moto tjera da organiziram planinarske pohode. U nastavku o onom najnovijem.

Protekli četvrtak bili smo na planinarenju po Samoborskom gorju. Okupio sam ekipu starih kutinskih planinoraca (svi skoro u osmom deceniju života) i uz parolu "Dok hodam - živim" uputili se da osvojimo dva vrha: Plešivicu (780 m) i Oštrc (752 m). Najprije smo popili kavu u Jastrebarskom i onda se uputili vinskom cestom prema prijevoju Poljanica.
Tu je lovački dom kod koga smo ostavili auto i uputili se strmom planinarskom stazom do vrha Plešivice. Lijep sunčan dan i staza prekrivena lišćem nisu nam išli u prilogu, bilo je vruće i klizavo. Na kraju se isplatilo za prekrasan pogled na plešivičke obronke i malo dalje.






Po povratku uz lovačku kuću smo predahnuli, objedovali uz  portugizac i napunili baterije za osvajanje još jednog vrha. Samoborsko gorje je prepuno tih vrhova koji sliče jedan drugome. Prije dvije godine bili smo na Okić gradu. Ovaj puta smo se odlučili za Oštrc. Put do njega započinje na Poljanicama pa pored prvih kuća mjesta Rude započinje uspon. I dalje je bilo vruće, oznojili smo se kao da smo bili u sauni. Kad se popenješ gore na visoravan onda je lako proći tih nekoliko kilometara po putu koji vodi do Planinarskog doma "Željezničar", koji je izgrađen ispod samog Oštrca. Najprije se prođe uz proplanak Rancerje s kojeg puca pogled na zapadni dio gorja prema Žumberku. Uz planinarski dom smo objedovali i nakon toga osvojili vrh.






 




Povratak je bio relativno lakom planinarskom stazom koja vodi prema mjestu Rude. Staza je serpentinasto postavljena i nije prestrma osim zadnjeg dijela kada se treba skoro okomito spustiti u samo mjesto do ceste.  Sjedamo u Franjin auto i krećemo do Samobora. Osjećamo se umorno i zadovoljno nakon tih uspona i silazaka, dok mišići na nogama bole kao sam vrag, još nekoliko dana poslije.
U Samobor je uvijek lijepo doći. Miran simpatičan gradić u kojem smo pojeli poznate samoborske kremšnite i u sumrak se uputili kući.

Nismo završili za ovu godinu. Planiram da povedem ekipu do Svete Gere, jednog vremenski pogodnijega dana u studenom.

subota, 29. srpnja 2017.

Kad misli odlutaju

U kafiću si opušteniji negoli doma, što ne čudi. I tamo i ovamo znaju tko si, ali u kafiću ti to ne uzimaju za zlo.

Pijemo kavu i okupljamo se svakodnevnom u kafiću kod Konzuma. Promijenili smo kafić, ovdje je cijena ista kao u našem "zimskom prebivalištu", jedino se ne moramo brinuti oko parkiranja, manje je buke od prometa i ima još nešto što neću spominjati.

Danas mi se Goga i Snježana fale kako su obišle 10. Smotru Saveza izviđača Hrvatske. Tamo nema organizirane grupe kutinskih izviđača, samo njih nekoliko volontira u službama koje organiziraju zajedničke aktivnosti. Meni je poznato da se održava Smotra i pomalo skrivečki i s nostalgijom pratim objave koje se pojavljuju na webu-u ili dnevnim tiskovinama.

Ne mogu i da se ne sjetim nekih dosadašnjih na kojima sam vodio kutinske izviđače.
Sve je počelo 1964. godine kada smo otišli na obalu Korane - Turanj kod Karlovca i boravili 20 dana na 1. Smotri Saveza izviđača Hrvatske. Kako je to davno bilo, prije 53 godina vodio sam s Brzim i Milkom kutinske i banovljanske izviđače na tada najvećem okupljanju hrvatskih izviđača. Naviru sjećanja na neke događaje koji su se usjekli u pamćenje: veliko nevrijeme koje je srušilo granu starog hrasta na šatore (srećom nitko nije nastradao), iselili smo ženski dio sudionika na štagalj uljudnog domaćina u naselju Turanj dok se nije vrijeme smirilo i šatori osušili, zatim veličanstveni nastup glazbenog sastava sastavljenog od učenika iz Banove Jaruge koje je vodio Josip Joža Ferenčaković, pa susret s nogometnom legendom Dražanom Jerkovićem koji je služio vojsku u Karlovcu i trenirao na igralištu blizu našeg logora (zajednička slika). Nakon završetka smotre spremao sam se na odsluženje vojnog roka i za dvije godine bilo je vjenčanje s Milkom.

Sljedeća 2. Smotra održana je 1968. godine na otocima Zlarin, Prvić i Obonjan. Negdje u to vrijeme započeli su radovi na otoku Obonjan koji je narednih godina pretvoren u Otok mladosti. Slavko Bjažić, rođen u Zlarinu ostvario je svoju viziju u kojoj je do tada napušteni otok pretvorio u dječji raj. Mi smo bili u logorskom naselju na iznad Prvić Luke zajedno s izviđačima iz Bjelovara. Ova smotra je bila upamćena po našoj sportskoj ekipi u kojoj su bili poznati kutinski nogometaši predvođeni braćom Dokmanić i Jelančić, tako da su naše dvije ekipe u malom nogometu igrale finale na Zlarinu. Koja je pobijedila nemam pojma, sjećam se da su se skoro međusobno potukli. Ja sam pak vodio obranu otoka Prvića od "diverzanata" u sklopu akcije Ništa nas ne smije iznenaditi. Tijekom noći trebali smo obraniti plažu na koju je desantni brod ratne mornarice trebao ukrcati "neprijateljske" izviđače koji su glumili "diverzante". Mi smo ih sve zarobili i kada je iz mraka tiho uplovio desantni brod mogli smo mu samo predati naše "zarobljenike".
Lijepo je sjećanje i na onu održanu 2001. godine u Fužinama. Bila je to već 7. Smotra i mi smo imali super ekipu koja je prije otvaranja izgradila logorske objekte i prvi puta imali smo i osmatračnicu. Bili su pravi, sjećam se da nas je pratila kiša pa smo ih morali tjerati pod veliki šator dok nije prestao pljusak, a oni jedva čekali da krenu na radove. Ja sam bio na smotri s unukom Lukom, pa pored ostalih briga oko vođenja logora (i kuhanja jer je svaki dan netko od starijih je kuhao) morao sam se brinuti za njega jer se volio tuči za svaku sitnicu. I onda jednog dana nam ukradu susjedi iz Novske zastavu tijekom noćnog dežurstva, pa sam pored kuhanja graha morao se svađati sa susjedima da nam vrate nepravedno ukradenu zastavu (zastava se ne krade za vrijeme zajedničkog dežurstva). Grah sam kuhao dva puta, prvi puta je zagorio i završio u smeću.

8. Smotra bila je morska, održana 2006. godine na Otoku mladosti. Grad Šibenik koji je onih ratnih godina preuzeo otok Obonjan od izviđača kao ratni plijen, uljudno nam je ustupio logorske terene, koje smo sami gradili dugi niz godina, da održimo svoju smotru. Bili smo na otoku s 2000 mladih nijemaca koje je tih godina dovodila neka turistička agencija koja se bavi ljetovanjem za mlade. Osjećali smo se kao tuđinci u svojoj kući. S druge strane bilo je i lijepih trenutaka. Ja sam vodio ekipu od pet brđana koja je imala zadatak da svaki dan na trajektnom pristaništu prima grupe izviđača i da ih uči jedrenju i veslanju. Pored mene u ekipi su bili Marija i Mile Klašnja, Siniša Sokolović Sokol i Branko Martinek Bata. Dovezli smo naše kanue i jedrilice Optimist i odradili profesionalno taj posao. Jedino nam je more potopilo jednu jedrilicu pa sam morao u svom gumenjaku spašavati jedriličara i jedrilicu, jarbol s jedrom je još uvijek negdje na dnu.
 
I zadnja moja smotra bila je ona 9. Smotra koja je održana 2010. godine na Petrovoj gori.  Logore smo podigli uz cestu koja vodi od Vojnića do Motela Hrvatskih šuma Muljava. Opet je bila prava ekipa, podigli smo logorske objekte jer drvene građe nije nedostajalo. Imali smo problema s kišom, početkom kolovoza te godine kiša je padala svaki drugi ili treći dan, između je palilo sunce. Bilo je teško za nas voditelje dok su izviđači imali zanimljivi program koji se sastojao od zamisli da smo svi pleme slobodnih ljudi koji nastoje održati svoju slobodu i nezavisnost  dodvarajući se rimskim bogovima. Na tu temu napisao sam te godine blog Apolo 13. Radi se o jednoj od 17 misija NASA čiji je cilj bilo spuštanje na površinu Mjeseca. Nakon prethodnih misija ova 13 se trebala spustiti na Mjesec. Zbog eksplozije na spremniku kisika jedva su izvukli živu glavu i u mjesečevom modulu (s kojim su trebali na Mjesec) vratili su se do Zemlje. Uglavnom zanimljiv i napet film u kojem se spominju izviđači. Naime majka zapovjednika James Lovella pratila je u staračkom domu preko TV dramatične trenutke povratka na Zemlju. Društvo su joj pravila dvojica astronauta i jedan ju je upitao da li je njezin sin bio u izviđačima. Naravno, odgovorila je starica. Biti u djetinjstvu u izviđačima u Americi znači (kao i kod nas) da ćeš lakše prevladati probleme u kasnijem životu. Starica je dodala da će ako treba njezin sin letjeti i na perilici rublja. Dalje objašnjavam kako u izviđačima može obaviti veliki utjecaj na buduće živote naših članova.
"Za mene je to bila prava avantura. Brinuti se za 18 djece što podrazumijeva: smještaj u šatorima, kuhanje tri glavna obroka dnevno i sve to bez struje, s vodom i sanitarnim čvorom udaljenim 100 m. Bilo je i manjih ozljeda: sjekira u nogu, ozljeda prsta, kamen u glavu. Uglavnom sve se dobro završilo. I sve je to nekako išlo, naši izviđači obilazili su rimske bogove i božice a kod Merkura su bili najbolji trgovci. Da li su doživjeli avanturu nisam siguran jer je cjelokupni program pokvarilo kišno vrijeme. Za izviđače je otkazan cjelodnevni izlet zbog kiše. Oni stariji (istraživači) proveli su jednu kišnu noć na vrhu Petrovac. Ipak svi su nešto i naučili. Samostalno su uređivali svoje šatore, pomagali su u kuhanju i podijeli hrane, radili su objekte od drveta da si olakšaju boravak u šumi, družili su se i zabavljali s drugim izviđačima. I dok je meni pod kraj već bilo svega dosta, oni (izviđači) su pod kišnim kabanicama bez prigovora hodali Petrovom gorom"
Na kraju zaključujem: " U životu astronauti neće biti ali siguran sam da će većina uspjeti srediti svoj životni put zahvaljujući i tom djeliću odrastanja koji su proveli ljeta 2010. u plemenu slobodnih ljudi na Petrovoj gori".

I tako sam se već neko vrijeme odvikao od one parole "jednom izviđač - uvijek izviđač". Polako zaboravljam sve te sretne dane provedene s djecom pod šatorima, uz šumu ili more. Bavim se nekim drugim aktivnostima u ove stare dane. I sve je bilo dobro, onda mi one dvije govore kako su bile na 10. Smotri Saveza izviđača Hrvatske, i onda misli nekontrolirano odlutaju...


utorak, 4. srpnja 2017.

Gori vatra

Prepričavam danas prijateljima na jutarnjoj kavici događaj iz prethodnog dana. Naime negdje iza 20 sati u centru našeg sela pojavio se gusti crni dim. Nije to bio običan dim od nekog spaljivanja granja ili trave, već ozbiljan zagušujući dim koji zaustavlja dah. Odmah zovem našeg glavnom vatrogasca i objašnjavam mu da nešto gori i gadno dimi. Pita on, gdje gori? Pa negdje iza tvog vatrogasnog doma. Izvini, kaže on, to je i tvoj vatrogasni doma, ti si predsjednik Nadzornog odbora. Ispravljam se da sam samo htio upozoriti na veliku opasnost, no on mi odgovori da i tako ne može pomoći jer nije u Husainu, neka zovem 112.

I tako ja zovem 112, javi mi se dežurni i ja onako uzbuđeno govorim, U CENTRU HUSAINA POJAVIO SE VELIKI DIM, NEŠTO GORI. Nakon par sekundi on mi odgovara: I što bi ja tu sada trebao poduzeti.  BAŠ NIŠTA, odgovorih i prekinem vezu. Dobro da mi nije rekao da li tražim da on ide gasiti.
Uglavnom nakon nekih pola sata dim je nošen sjevercem otišao na jug, zrak je opet bio čist. I kada malo bolje razmislim što bi bilo da se aktiviralo profesionalne vatrogasce, pa naše lokalne, bilo bi tu hrpa vatrogasaca, dok strnište koje je za sada nepoznati zapalio i tako je već izgorjelo i na sreću nije se zapalio Vatrogasni dom.
Ali, što bi bilo da je bilo suprotno. Pitam se što znače one obavijesti postavljene po selu da je u
ljetnim mjesecima zabranjeno paliti vatru na otvorenome. Toga se ionako izgleda nitko ne drži, jer je pred deset dana isto tako gorjelo u susjednoj Batini, i tada mi je naš šef vatrogasaca odgovorio da to nije njegov (naš) teritorij nego susjednog DVD-a.
Osim toga upozoravam da nije ekološki paliti svako svoju vatru  jer ionako u zimskim mjesecima zagađujemo našu atmosferu grijanjem kuća fosilnim (drvenim) gorivima. Ne postoji svijest o tome. Nitko nema onaj koristan stroj koji sve to usitnjava i vraća prirodi. 
Moja rodbina se upravo vratila iz posjeta Kanadi. Puni su hvale za ono što su vidjeli. I sada kada naš susjed cijeli dan (i nedjelju i svetak) pili drva, oni mi govore kako to nisu vidjeli u Torontu i okolici. Naravno kad se tamo svi griju na plin. A plin i gorivo za automobile bezobrazno jeftino.

I tako čekam ovog ljeta kada će opet netko zapaliti vatru na otvorenom pa da zovem 193, to je broj županijskih vatrogasaca i samo oni su nadležni da podignu naše profesionalce. Ne znam hoće li me suseljani nakon toga nazvati TUŽIBABA.  

nedjelja, 25. lipnja 2017.

Planinarenje po Velebitu 2017

 Nakon nekoliko odgoda uspjeli smo ostvariti cilj, propješačiti Premužićevu stazu od Zavižana do Rossijeve kolibe. Nije lagano okupiti pravu ekipu koja može i hoće savladati sve napore koji se očekuju na planinarenju po Velebitu. Iako je ta dionica među planinarima opisana kao lagana, ipak u našim poodmaklim godinama bio je to izazov. U ekipi su bili stari i iskusni planinari i planinarke HPD Jelengrad Popovača i dio ekipe mojih planinoraca s kojima smo osvojili već nekoliko planinskih vrhova (Klek, Budakovo brdo, Bačić kuk...)
U dolasku smo posjetili Rastoke i popili kavicu te u Ličkom Lešću pogledali vrela Gacke.
Smjestili smo se u Hotelu Krasno koji se nalazi uz poznato marijansko svetište Majke Božje od Krasna.
Drugi, udarni dan digli smo se u 6 sati, doručkovali i krenuli kombibusom vijugavim putovima prema Zavižanu. Na ulazu u Nacionalni park plaća se ulaz, za planinare je to 25 kn. Nakon kraćih priprema krenuli smo ka cilju. Unaprijed smo se dogovorili da će Franjo i Ivan zbog zdravstvenih problema odraditi onoliko staze, koliko će moći.

Naša ekipa na početku brojila je 8 članova, jedan je odustao nakon prvog dana i otišao pomagati rođacima gradnju vikendice na moru, dvoje je prošlo veći dio staze i nas petero smo stigli do Rossijevog skloništa ili kolibe kako se popularno zove.

Na web-u Nacionalnog parka Sjeverni Velebit piše:
"Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komotnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza.." Dr. Ivan Krajač, "Hrvatski planinar".
I dalje između ostalog piše da je zahvaljujući predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za izgradnju staze. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije hrvatski planinari prozvali njegovim imenom. Gradnja je započela 1930. godine i dovršena je u ljeto 1933. godine. Staza se proteže od Zavižana do Baških Oštarija i duga je 57 km.
 

Dionicu do Rossijeve kolibe prošli smo za 2,5 sata uz kraće odmore u hladovini velebitskih šuma. Na stazi se izmjenjuju dionice kroz šumu i bez hlada. Sunce je pržilo ali je vrućinu ublaživao tako zvani "vjetar obronka". Osunčani planinski obronci primaju sunčevu energiju pod većim kutom nego ravnice, time dolazi do jačeg zagrijavanja tla obronka od tla ravnice a time i zraka koji se nalazi nad površinom. Topliji zrak koji je lakši diže se te dolazi do pojave uzlazne struje toplog zraka...(prepisano iz meteorološkog priručnika za nautičare).

I napokon Rossijeva koliba je pred nama. To je jedan omanji planinski plato s kojeg puca pogled na more sve do Krka i Raba. Sklonište je nedavno obnovljeno i moguće je prespavati na drvenim klupama i u potkrovlju. Najprije smo utažili glad, pa žeđ i onda se ispružili na ono malo prostora oko kolibe. Uskoro su nam se pridružila dva mlada Francuza s kojima smo razmijenili hranu i nekoliko riječi. Oni putuju pješice sve do Slovenije, kasnije smo se opet našli kod Planinarskog doma na Zavižanu.
Uskoro je stigla malo brojnija ekipa planinara iz Našica, oni su krenuli zajedno sa nama ali su putem skrenuli do vrha Gromovača. Kad je postala gužva, bilo je vrijeme za povratak. U povratku smo nailazili na puno grupa koji su kretali prema Rossijevoj ili dalje prema Alanu.

Po dolasku do Zavižana dio grupe je posjetio znameniti Velebitski botanički vrt. U domu je bila gužva jer je upravo stigao autobus sa svećenicima šibenske biskupije koji su posjetili svetište u Krasnom i na Zavižanu ručali (janjetinu). Dobili smo i mi jedan pladanj. Ljerka je uspostavila kontakt s crnim svećenikom koji je uporno tvrdio da je rođeni dalmatinac, da bi na kraju ipak priznao da je rodom iz Sierra Leonea. Započeo je pjevati naše pjesme koje smo prihvatili zajedno sa ostalim prisutnim mlađim svećenicima. I tako je ugodno uz pjesmu završio naš boravak na Velebitu.
Zadnjeg dana našeg putovanja imali smo još jedan cilj, propješačiti planinarsku stazu Medveđak iznad Plitvičkih jezera. Staza započinje iznad parkinga i vodi u dva smjera. Mi smo se odlučili za varijantu koja nas je dovela opet na polazište. Uglavnom jedna dosta lagana staza na kojoj je jedini problem bila velika vrućina. Nije bilo vjetra u bukovoj šumi.

Na povratku smo stali kod koranskog mosta i u Korani namočili umorne noge. I to je to, preko Krnjaka, Gline, Petrinje i Siska vratili se u Popovaču, Križ i Kutinu. Priložene fotografije govore možda više od ovog teksta.