četvrtak, 25. veljače 2016.

Novi vojni rok















Nakon bosanske kave vratili smo se u rutinu ispijanju naše kutinske kave u našem kafiću u Kolodvorskoj 13. Društvo se malo promijenilo, otišao nam je Vlado u bolnicu na pretrage dok se vratio Nedo koji je pod kraj prošle godine imao tešku operaciju. No što je tu je, godine nose svoje pa svako malo treba nešto popravljati kao na starom autu. Obzirom da smo svi u osmom deceniju života još se dobro i držimo. Neki od nas još su "bauštelci" pa po malo rade na nekim sitnijim poslovima ili honoriraju na ugovor o djelu. Uglavnom ne damo se i razmišljamo kao da ćemo još sto godina živjeti. Nedavnom je jedan naš iznio ideju da razmišlja o sadnji maslinika. On je veliki teoretičar ali svaku svoju zamisao uspješno provede u djelo.
No jedan komentar u večernjaku zaokupio mi je pažnju. Govori se o ponovnom uvođenju vojnog roka u nas. Goran Vojković, kolumnista Indexa pobija ideju koja bi uvela odlazak mladih ročnika na neku više mjesečnu obuku. Uglavnom saznajemo da je i do sada postojala mogućnost da se primi godišnje 2000 dragovoljnih ročnika prema dugoročnom planu razvoja oružanih snaga Hrvatske. Ali nagađate da se to nije provelo jer nema, čega, novaca.

Posebnu pozornost privukao mi je dio koji govori da nama u XXI. stoljeću ne trebaju ročnici nego profesionalci, treba nam bogata Hrvatska koja će svoje granice nadzirati dronovima. Ovo moram doslovno kopirati:
"Veliki ratovi s ogromnim brojem regrutiranih vojnika - stvar su prošlosti. Uostalom, kada govorimo o amaterima, ročnicima, kasnije rezervistima - dakle ljudima koji se zovu u vojsku kada je frka - puno veće učinke će dati jačanje sportskih i skautskih aktivnosti kod mladih, nego neki kratki vojni rok. Nekoga tko je aktivna u sakutskom pokretu (kako smo nekada govorili - izviđači), tko je logorovao po šumi i poznaje prirodu, te i u odraslim godinama rado ide na izlete, logorovanja, planinarske ture, drži kondiciju i zna kako se snaći - toga ako zatreba u par tjedana možete naučiti kako držati pušku i imati će puno veće šanse za preživljavanje od ročnika koji je odslužio pola godine.
Drago mi je čitati takova razmišljanja jer sam pedeset godina radio s djecom i mladima u kutinskim izviđačima. I opet spominjem dječjeg pisca Danka Oblaka koji je pisao o tome da su skauti bili cijenjeni u uvjetima kada su gradska djeca odlazila u rat i morala živjeti u šumi. Skautski program kojeg je osmislio sir Robert Baden Powell sadrži sve elemente preživljavanja u prirodi. Generacije kutinskih izviđača od 1960. do 1990. godine uglavnom su naučile dosta znanja i vještina i po tome su bili poznati na prostorima bivše države.

Naši logori su uglavnom morski što znači malo izviđačkog rada, malo sporta i puno kupanja. Nakon duljeg vremena ove smo godine silom prilika organizirali logor s temom "Avantura u prirodi". Podigli smo ga na Petrovoj gori i naši članovi sudjelovali su u aktivnostima 9. Smotre izviđača Hrvatske koje su ih trebale zainteresirati za tu avanturu.
Za mene je to bila prava avantura. Brinuti se za 18 djece što podrazumijeva: smještaj u šatorima, kuhanje tr

i glavna obroka dnevno i sve to bez struje, s vodom i sanitarnim čvorom udaljenim 100 m. Bilo je i manjih ozljeda: sjekira u nogu, ozljeda prsta, kamen u glavu. Uglavnom sve se dobro završilo. I sve je to nekako išlo, naši izviđači obilazili su rimske bogove i božice a kod Merkura su bili najbolji trgovci. Da li su doživjeli avanturu nisam siguran jer je cjelokupni program pokvarilo kišno vrijeme. Za izviđače je otkazan cjelodnevni izlet zbog kiše. Oni stariji (istraživači) proveli su jednu kišnu noć na vrhu Petrovac. Ipak svi su nešto i naučili. Samostalno su uređivali svoje šatore, pomagali su u kuhanju i podijeli hrane, radili su objekte od drveta da si olakšaju boravak u šumi, družili su se i zabavljali s drugim izviđačima. I dok je meni pod kraj već bilo svega dosta, oni (izviđači) su pod kišnim kabanicama bez prigovora hodali Petrovom gorom. (Iz bloga Apollo 13 - Zapisi starog skauta)

Izviđači i izviđačice na ovoj slici su danas šest godina stariji, izgubio sam ih iz vida i ne znam što će u životu postati, ali sigurno je da im je znanje i iskustvo koje su stekli u izviđačima pomoglo da se snađu u svom daljnjem životu.


utorak, 16. veljače 2016.

Noćna kava

Tri su sata i ne mogu spavati. Više je razloga i neću ih opisivati. Uglavnom nemam što drugo raditi osim blogirati (gle ovo je prošlo bez podcrtavanja). Ali kako ću pisati o razgovorima uz kavu ako nema kave niti sugovornika. Pogledam na Google i nema ništa otvoreno u okolici. Onda bacim pogled preko "bare" i nađem ovu kavu u Santa Monici.
Tražim nešto bolje i naiđem na ovo. 
Bez veze, vraćam se na onu prvu dok se Milka nije probudila.

Dakle imam kavu i fali mi razgovor. Gledam poruke preko fb i vidim da je Zoran opet ostao bez posla. Zanimljiva je ta njegova priča te ju prepričavam duhovima oko sebe u hotelskoj sobi 612.
Nas dvoje zajedno vodimo Informatički klub, povezani smo i preko kutinskih izviđača, znamo se godinama i nekako mi je stalo do rješavanja njegovih problema. Kako je Zoran postao jedan od tisuću nezaposlenih Hrvata. Radio je u poznatoj kutinskoj tvornici na poslovima s opasnim kemikalijama i jednog je dana rekao dosta, idem tražiti novi posao. E sad da li je to bila dobra ideja ne znam, možda da je ostao imao bi nekih drugih gorih problema od nezaposlenosti. Uglavnom zaposlio se u jednom IT servisu koji je u par godina zatvoren, pa je radio na još nekim poslovima koji su se plaćali uglavnom na crno ili su bili povremeni, ili su propali zbog pada prometa, ili se gazda polakomio i izgubio zaštitarski posao u poznatom trgovačkom lancu, ili... U međuvremenu se oženio i dobio sina. Bilo mu je i vrijeme. Ali posla ni otkuda. Pisao zamolbe na razne adrese u Kutini, županiji i šire i nigdje nije prošao. Inače zna raditi skoro sve, najbolji je u informatici ali posao domara bi mogao odlično obavljati i usput bi mogao sređivati računala. Zaboravio sam da je radeći u zaštitarskoj firmi dobio zvanje Zaštitar tehničar za postavljanje svih video nadzora. Javio se na natječaj za radno mjesto u Sportskom centru. To je onaj natječaj koji je uzburkao alternativne medije i oporbu u Kutini. No oko toga ne želim dizati dodatnu prašinu. Prije nekog vremena priopćio mi je da je dobio posao poslovođe u diskontu pića, plaća solidna za naše prilike. 

I jučer mi javlja: Ne radim više, to što sam radio dva tjedna bilo je na crno.

I sad si razmišljam koja mu je perspektiva. Da očekuje da nova Vlada ispuni obećanja o pokretanju gospodarskog rasta, ili barem davanja naknada za svako novo rođeno dijete, ili veće brige o hrvatskim braniteljima (time ga nisam pohvalio).

Sjetih se one uzrečice koju znam često spomenuti:
ŽIVOT JE LIJEP SAMO NETKO NEMA SREĆE!

Moji sugovornici se polako razilaze, da nije oblačno već bi se vidio dolazak zore i novog dana, odoh ja u krevet malo delati s nadom da će i Zoranu osvanuti jednog dana ZORA.


subota, 13. veljače 2016.

Banja Vrućica


Promijenili smo lokaciju ispijanja kave. Već drugu godinu pokušavamo koliko toliko popraviti dotrajalost naših starih kostiju i cijelog tijela u poznatoj bosanskoj banji ili po našem toplicama. Po dolasku prvog dana pregledali su nas liječnici i utvrdili koje nam terapije trebaju, zatim je njihov kompjuter odredio satnicu, odnosno u koje vrijeme započinjemo koju terapiju. Ja na primjer u 9.15 imam vježbe u bazenu (mineralna voda). Nakon toga slijedi struja (tens) na vratu, parafin na križima, i završavam sa strujom na na nogama.
Smješteni smo u hotelu Posavina i dan započinjemo doručkom koji završavamo kavicom.Teme uz doručak i kavu nisu se mnogo promijenile od naših zadnjih kava u Kutini. Priča se o našoj političkoj situaciji, ali ne previše jer od toga boli glava. Nova tema su terapije koje su prilagođene svakom od nas i trebaju nam pomoći da lakše nosimo teret naših godina. Tako prepričavamo zgode koje se događaju na terapijama, kao ono kad sam dobio žuti karton od sestre jer sam zakasnio minutu (upisala mi je u karton "kasni"). Ni drugi nisu prošli bolje, jednostavno se pobrkaju vremena terapija i svi smo već dobili "kaznu". No medicinsko osoblje je jako ljubazno, tako na primjer zadnjih dana dok se oblačim nakon "tensa" sestra uzima moj karton i trči do parafina da me prijavi, da ne dobijem drugi "žuti". Dobra duša.


Čekaonica

Sve je gotovo do 11.30 sati. No ja sam imao sreću jer neki započinju veću 7 sati ili završavaju poslije 12 sati. Važno je pripomenuti da su svi hoteli povezani s terapijskim centrom zatvorenim tunelima tako da se ne mora izlaziti van, što je vrlo značajno jer smo "ugrijani" nakon raznih vrsta terapija i pogotovo kada pada kiša ili zapadne snijeg. 

Od 12 sati započinje ručak. Poslije kratkog odmora u sobi kreće se na obveznu popodnevnu šetnju u okolicu ili do 3 km udaljenog Teslića. Imamo mogućnost poslije podne koristiti  bazen i wellness centar u hotelu Kardial, svatko bira kako će ispuniti to slobodno vrijeme. Okolica banje je šumovita sa uređenim šetnicama i postavljenim klupama za odmor. Pretpostavljam da je ljeti tu sasvim drugačije kada šuma zazeleni i ptičice zapjevaju. Veljača je predviđena za nas penziće i smještaj i tretman manje stoji.  
Ponekad odemo do hotela Srbija na baklave ili čaj. Na večer je obvezatan ples do 22 sata i tako dan na dan, deset dana. Sve ove detalje opisujem da objasnim nekim našim prijateljima koji nam šalju poruku "Pozdrav vama na kupanju". Ustvari osim terapijskog kupanja na onom pravom do sada nismo niti bili, nema se kad. Moramo delati kako bi rekao zagrebački gradonačelnik. 
Ovo je ekipa na kavi (i doručku, ručku i večeri)
Milka broji korake od hotela do terapije (600)
Čaj u pizzeriji u hotelu Srbija
To sam ja ispred nove pravoslavne crkve
Turnir u beli
Milka ispred hotela Kardial
Pohod na Teslić
Nedjeljom nema terapije, naši domaćini nas voze do (JEDINOG priznatog) marijanskog svetišta u Bosni i Hercegovini

I to je to, nemam više vremena moram delati, idem gledati Juventus i Napoli.