petak, 8. travnja 2016.

Nema više matovilca

Danas smo uz kavu okrenuli list i s ideologije krenuli na ekologiju. Upozoravam moje društvo kako već godinama prilikom šetnji u zimi i proljeću po još neobrađenim njivama s kojih je u jesen ubran kukuruz, ne vidim više matovilca. Matovilac je biljka livadne flore i koristi se kao svježa salata zimi i u rano proljeće. Kao nisko energetska namirnica ima prednost u kontroli pretilosti i djeluje umirujuće na živce, vjerojatno zbog sadržaja valerijanske kiseline.  

Unazad dvadeset godina bilo ga je na našim poljima (iznad Petrokemije) i moja djeca se sjećaju kako ga je deda Mato brao i priređivao kao vrlo ukusnu salatu. Nema više ni dede Mate ni matovilca. Jednostavno je nestao s naših polja. Ima ga u umjetnom uzgoju ali od "divljaka" ni traga. Pitam tako mog zeta agronoma kuda je nestao matovilac, odnosno što ga je uništilo? Pitanje bez odgovora, on se ionako sada bavi proizvodnjom kruha, ustvari održavanjem strojeva u velikoj zagrebačkoj tvornici. Boli ga briga za matovilac. Usput ga pitam kako se dobije od bijelog brašna crni kruh. Kaže zato što se peče po mraku! 
Mene ustvari muči to što polako nestaju naše autohtone biljke i nitko se za to ne zabrinjava. Nema nekih posebnih istraživanja u tom smjeru. Ustvari koga briga kad u našim trgovačkim centrima možemo kupiti matovilac iz uzgoja u nekom plasteniku, šprican tko zna kakvim preparatima da dobije dobar izgled. No ukus mu nije onakav kakav je bio s naših polja. Taj okus mi je ostao u sjećanju u memoriji koja pohranjuje okuse i mirise iz djetinjstva. Kao i miris cikorije, jer kava je tada bila skupa kao zlato, pa se u jutro kuhao malo veći lonac "divke".  Uz svježe podojeno mlijeko (zamislite imali smo i kravu) dobije se fina bijela kava. Pa još onda i kukuruzni žganci s kavom, to je bio zdravi doručak kakav današnja djeca vjerojatno ne bi voljela. Domaći kukuruz se mljeo u mlinu kod Vaclaveka  i kukuruzno brašno je imalo ugodan slatkasti miris. Ne možeš sada naći niti jedan industrijskih proizvod od kukuruza (palente) da se može mjeriti sa kukuruznim brašnom dobivenim meljavom iz kamenog žrvnja pokretanog vodom rijeke Pakre. 
Ali krenimo dalje, nema više na našim poljima divljeg zeca. Istina ove godine sam vidio jednog kojeg je poplašio moj Ben. Jedan zec, dok ih je nekada bilo toliko da su ih lovci lovili u velike mreže i premještali u krajeve gdje ih nije bilo. Kuda je nestao zec? Ali zato ima srna, one su se udomaćile pa pasu mladu pšenicu i ostalo žito neposredno uz kuće Husaina, Batine ili Ilove. Najveću štetu prave mladi srndači koji bruse svoje rogove na mladim stabljikama voćaka. 
Nema matovilca ali zato po šumama ima kućnog otpada koliko hoćeš. Svaki dan netko izbaci svoje smeće iz automobila u šumu. Pročitao sam kako je netko objavio da svi oni koji bacaju smeće iz svojih automobila ustvari najveće smeće ostavljaju u autu.

Uz Dan planete Zemlja sprema se i ove godine akcija čišćenja divljih odlagališta otpada. Na moju inicijativu sada se tim aktivnostima bave Mjesni odbori koji organiziraju čišćenje smeća na svom području. Ne rade to više samo izviđači kao što je to bio slučaj dugi niz godina. Prva akcija započela je prije 22 godine o čemu postoji zapis u Monografiji kutinskih skauta (na slici lijevo).

I tako uz Dan planete postavljam pitanje: Kuda je nestao matovilac. Nemojmo dopustiti da se za nekih sto godina vanzemaljci zapitaju: Kuda je nestao čovjek. 

nedjelja, 3. travnja 2016.

Dobio sam opomenu

Hvalim se na današnjoj kavici kako sam dobio opomenu zbog kršenja autorskih prava na YouTube. Naime negdje davno kad se slavila 50 godina kutinskih izviđača objavio sam video zapis pjesme "Bila mama Kukunka, Kukunka, bio tata Tarantan, Tarantan, imali su maloga Juju...". U pjesmi malog Juju pojede krokodil, pa onda traži vola pečenog da ga vrati itd. Pjesma se pjevala godinama uz logorsku vatru i bilo mi je nekako prihvatljivo da je objavim uz ostale video zapise o kutinskim izviđačima. Godinama sam mislio da je pjesma nešto kao "narodna", međutim ona ima svog autora. Skinuo sam je sa YouTuba i objavio, i sada je vjerojatno autor (ili zastupnik) tražio da se ukloni sa mog profila i dobio sam Prvu opomenu zbog kršenja autorskih prava. Usput me šalju u školu "Zaštite autorskih prava" i prijete ukidanjem svih mojih video zapisa. Pretpostavljam da je to sve u skladu s zakonskim propisima i ne bunim se nego samo obavještavam prijatelje da se čuvaju jer nema opravdanja "nisam znao". Mislim si da mi ta pjesma osim sentimentalnoga sjećanja na ugodne trenutke provedene uz izviđačke logorske vatre (makar ponekad nisu gorjele, kao na primjer na logorovanjima uz more) baš nije nešto za čim ću žaliti. Ali pogledam na tom video servisu i pod tim nazivom postoji nekoliko objava iste pjesme, kao na primjer na slijedećem linku https://www.youtube.com/watch?v=tH6_n1TRr64 i nikome ništa. Zašto ste uvažena gospođo (Mirjana Šuster) baš mene uzeli na zub (krokodilov). 

Baš danas pričamo o našem djetinjstvu: Svi smo bili iz siromašnih porodica i osim igre i roditeljske ljubavi sve drugo nam je bilo jad i bijeda. Za igru smo imali veliki prostor na kraju sela Ilova i bezbroj domišljatosti i raznovrsnosti u igri. Blizina rijeke Ilove omogućila nam je tijekom ljeta kupanje i ostale aktivnosti u vodi. I onda smo odrastali i kretali u život, učili  jesti vilicom i nožem, vezanju kravate i sl. Ima stvari koje nismo nikad dobro naučili na pr. plesati, no međutim ne možeš imati sve što želiš, nešto mora ostali i za drugi život, ma gdje god bio.  Šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su se kutinska djeca počela okupljati u izviđačkoj organizaciji nije bilo puno izbora za aktivnosti u slobodno vrijeme. Izviđači su djeci pružili avanturu u prirodi, mogućnost putovanja u daleke krajeve i zemlje, druženje uz logorske vatre uz program kojeg su sami pripremili i izvodili. I draga gospođo ne zamjerite im što su pjevali "Bila mama Kukunka, Kukunka..." jer izbor pjesama nije bio baš velik. 


I na kraju legendarna ekipa kutinskih izviđača na Republičkom orijentacijskom natjecanju u okolici Pule 1964. godine (još su dva živa).