Jedan dan na more

U prošlu nedjelju odradili smo planirani izlet pod nazivom “Jedan dan na more”. Grupa Petrokemijskih penzića putovala je preko agencije Euroturist iz Petrinje u Novi Vinodolski.

Od Kutine do Gline u busu se okupilo veliko društvo raznih uzrasta i svi su se uputili jedan dan na more. Tako komentiramo dan poslije uz kavu o tome kako smo nekada putovali na more na najmanje 10 dana, dok se danas zadovoljavamo jednim danom. Da li je u pitanju neimaština ili nešto drugo? Putujući prema moru na usputnim stajalištima vidjeli smo puno autobusa sa jednodnevnim posjetiocima našeg Jadrana. Po nazivima autobusnog prijevoznika vidimo da ih ima iz skoro svih dijelova srednje i sjeverne Hrvatske. Tako je autocesta prema moru, pored mnogobrojnih stranih turista,  zadnjeg dana srpnja bila zatrpana nama, jednodnevnim domaćim turistima.

Nedavno me nazvala gospođa s HTV-a i tražila da okupim grupu umirovljenika koji bi sudjelovali u snimanju dokumentarca s temom “Jedan dan na more”. Režiser je htio obraditi taj fenomen s socijalnog aspekta. Međutim, nitko od naših nije imao volju sudjelovati u snimanju tog filma, što zbog treme (Kaja: Ja pred kamerom zanemim), ili sramote što za svog životnog vijeka nisu kao neki drugi stekli neku nekretninu na moru.

I tako smo tu nedjelju bili sudionici novog masovnog pokreta u hrvata. Najprije smo stali u Crikvenici gdje su se iskrcali oni koji obožavaju ovaj gradić. Većina nas je išla do krajnjeg odredišta – Novog Vinodolskog. Po dolasku na plažu smjestili smo se u obližnjem šumarku i pomiješali se sa mnoštvom  stranih turista. Naši dečki su se dobro opremili, odmah se iz ručnog hladnjaka vadilo hladno vino i mineralna. Mi koji smo liječeni alkoholičari samo smo okrenuli glavu i skočili u toplo more. A more nije uopće toplo. Na površini putuje neki hladni val i dobri znalci odmah nas informiraju da u moru ima tako zvanih vrulja koje izbacuju slatku ali hladnu vodu. I tako dođeš na jedan dan i onda se smrzavaš u moru koje bi za ovo doba godine trebalo biti najmanje 27 stupnjeva. Eto okupao sam se neka se zna dva puta po deset minuta. Dosta. Mislio sam doplivati do obližnjeg otočića ali zbog sigurnosti društvo me odgovorilo. Ostalo vrijemo smo kratili kartanjem, dremuckanjem ili pričom. A priči nikad kraja naročita ako je tema zanimljiva. Kad priča Branko B. onda je uvijek zanimljivo makar se radilo zatvorskom životu.

Gledam što rade stranci? Neki se kupaju, neki se goste lignjama i pivom, većina spava u hladovini ili čitaju "ljubiće". I tako si zaključim da su puno falili, skupo plaćaju smještaj u hotelima i onda spavaju na plaži. Vjerojatno je bitno da se mogu hvaliti da su bili na moru. Koje more i Baltik je topliji (znam iz prošlih putovanja).

I tako priča na priču i dođe vrijeme našeg povratka. U povratku smo svi na broju, dok u polasku baš i nismo bili, neki još čekaju naš bus u Gračenici. Na autobusnom kolodvoru u Crikvenici je neopisiva gužva, svi ti jednodnevni turisti čekaju da po njih dođu njihovi autobusi. Mi ukrcavamo naše i brzo se gubimo iz te vreve. Još jedno stajanje u Ravnoj Gori i opet istom rutom do Kutine. Skoro da smo krenuli u srpnju a stigli u kolovozu. Za neke je to bio jedini posjet moru, do iduće godine.