Kad umre čovjek…

Tužan je danas dan u našem kafiću. U jutro smo saznali vijest da je naš prijatelj Vlado preminuo. Još prošlu nedjelju smo ga posjetili i vidjeli da je u teškom stanju. Na odlasku smo se ipak nadali da će se njegovo zdravlje nakon terapija poboljšati. I tako od svih nas staraca koji se družimo uz kavu, umro je on kao najmlađi, 64 godina mu je bilo tek.
Zaboravimo to da ga više nećemo vidjeti na kavi, zaboravimo da se nećemo zajedno družiti s umirovljenicima Petrokemije, zaboravimo sada i na to da će nedostajati i u drugim udrugama u kojima je aktivno radio (dijabetičari i liječeni alkoholičari), i podsjetimo se na njegov protekli život i djela po kojima ćemo ga pamtiti.
Vladu sam dobro znao jer je živio u mom susjedstvu u Husainu sa svojom majkom Ljubicom, očuhom Pavlom i polubratom Štefekom. Naše obitelji i naročito djeca su se družila i sjećam se noćnih nogometnih utakmica na prostranom dvorištu kod kuće mojih roditelja. Bilo je to relativno sretno djetinjstvo za Vladu uz strogog očuha.
I tako godina na godinu i Vlado je napustio moje susjedstvo. Kad se ženio ja i Milka bili smo mu vjenčani kumovi. Bilo je to vrijeme kada je započinjao novi samostalni i uspješni život sa svojom Finicom (Josipa Engler). Zaposlio se u Petrokemiji i tijekom svog višegodišnjeg rada postao cijenjeni i priznati majstor zavarivač.
I kako to biva u životu svatko od nas je imao neke svoje putove, aktivnosti i hobije. On je volio sudjelovati na auto relijima i o tom dijelu njegovog života saznao sam tek družeći se s njime uz kavu u zadnjih nekoliko godina.
U međuvremenu je obitelj Salvador pretrpjela veliki udarac nakon tragične smrti sina. Dugo godina je trebalo Finici i Vladi da se vrate normalnom životu. Posvetili su se svojim unucima i sa njima obišli su skoro sve okolne toplice. Obilazili su njih dvoje i sve skupove Klubova liječenih alkoholičara i Vlado je bio glavna faca na tim druženjima ljudi koji su uspješno prevladali jednu tako veliku ovisnost. Vlado je s Mirnom Bjelić uspješno provodio projekte Kluba liječenih alkoholičara Kutine i županije kroz predavanja djeci i mladima o svim oblicima ovisnosti. Vlado je iz vlastitog iskustva slao poučne poruke i upozoravao na posljedice i štetnosti koje vrebaju na djecu i mladež u njihovom odrastanju. Zadnji provedeni projekt zvao se Budi svoj i reci NE. Fotografija snimljena u studiju Radio Moslavine.
Bio je aktivan i u Kutinskom dijabetičkom društvu. Na svom Facebooku je između ostalih vijesti napisao ovo:
Dijabetičari Kutine obilježili su Svjetski dan zdravlja mjerenjem tlaka, šećera i masnoće kod Udruge umirovljenika grada Kutine i Udruge slijepih grada Kutine. Posjetite naše preventivne akcije koje provodimo za sve građane Kutine.
Bio je aktivan član Udruge umirovljenika iz Petrokemije, član Upravnog odbora i svake srijede nas je obilazio u prostorijama udruge. Njegov foto aparat zabilježio je sve značajne trenutke naših izleta i ostalih aktivnosti. I sada kad ga više nema ostati će te fotografije kao trajna uspomena na Vladu.


Negdje u veljači ove godine potužio se da mora na liječenje. Onda je uslijedila kemoterapija, pa mu je tijekom izleta umirovljenika u Terme Jezerčica počela ispadati kosa. Promijenio je facu ali još ga je uvijek držao veliki optimizam da će preboljeti tu tešku boleštinu. Objavio je ovu svoju fotografiju na Facebooku.
I sada kad ga se više nema što reći. Falit ćeš nam, falit će nam tvoje društvo i ono kada nas prekidaš tijekom našeg razgovora sa "Samo malo, ja mislim da baš nije tako...". Jer ti nisi odmah pristajao na nešto za što si mislio da nije pravo. Kume počivaj u miru.

Kad umre čovjek

zemlja postaje teža

i dublja

za jednu ranu

crnja za jednu jamu

i jedan zakucan kovčeg.

Kad umre čovjek

svijet bi morao stati

i zadrhtati

težinom tuge

i dubinom bola...

Jure Franičević - Pločar